- projekt -- abecedarij -- tražilica -- kontakt -

Njemačka, zemlja u srednjoj Evropi; nakon II svj. rata podijeljena na Njemačku Demokratsku Republiku i Saveznu Republiku Njemačku. – Nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva na području germanskih plemena izrasla je moćna franačka država (vrhunac za Karla Velikoga, 768-814), koja se podijelila u 9. st. Osamostaljenjem istočnofranačke države počinje njem. nacionalna povijest. Kada se 962. Oton I okrunio u Rimu carskom krunom, povezala se (do 1806) u službenom nazivu feud. države – Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti – tradicija Rimskog Carstva s koncepcijom univerzalne Zapadne crkve i s idejom o »povijesnoj misiji« njem. naroda. To je odredilo politiku prema Rimu (car zaštitnik zapadnog kršćanstva; sukob s papom u borbi za investituru u 11. st.) i prema Slavenima (kolonizacija, germanizacija, istrebljivanje). Postepeno osamostaljivanje i jačanje feudalaca slabilo je carsku vlast, koja je tražila oslonac u gradovima (snažan gradski savez bila je → Hanza) i dovela najposlije zemlju u anarhiju. Sve nepovoljnije prilike na selu potaknule su više seljačkih ustanaka, koji su kulminirali u velikom ustanku 1524-25. Državna je vlast još više oslabila širenjem reformacije i vjerske podvojenosti, a nakon Tridesetogodišnjeg rata (1618-48) Nj. je bila samo slabo povezana konfederacija slobodnih drž. gradova, crkvenih i svjetovnih područja. Od dr. pol. 17. st. jača Pruska, koja postepeno oslabljuje moć Austrije u Carstvu. Za francuske revolucije i napoleonskih ratova došlo je do znatnih teritor. promjena, a istupanjem iz Carstva 36 teritorija i njihovim okupljanjem u Rajnskom savezu došao je kraj Svetome Rimskom Carstvu. Nakon Napoleonova poraza Bečki je kongres formirao Njem. savez, kojemu se pridružilo 35 vladara; gospodarskom povezivanju dosta je pridonijelo osnivanje Njemačkoga carinskog saveza. Tako se utirao put sjedinjenju Njemačke, koje je bilo gl. problem njem. politike u 19. st. Porast revolucionarnog pokreta obilježuje ustanak tkalaca 1844, djelovanje K. Marxa i F. Engelsa te revolucija 1848-49. Sve oštriji austro-pruski sukob u Njem. savezu riješio je svojom politikom pruski kancelar Otto Bismarck (osvajanje Schleswig-Holsteina 1864, pobjeda nad Austrijom i njezino isključenje iž Njem. saveza 1866). Nakon pobjede nad Francuskom (1871) Nj. je bila sjedinjena pod vodstvom Pruske. Brza industrijalizacija podudarala se s razvitkom radničkog pokreta, militarizacijom, imperijalističkom i kolonijalističkom politikom (uz maritimnu orijentaciju), što je Nj. sukobilo sa svj. velesilama. Budući da je u I svj. ratu bila poražena i pošto je 1918, nakon ustanka mornara u Kielu, izbila revolucija u mnogim gradovima, car je bio svrgnut i proglašena je Republika u Weimaru (1919). U teškim poratnim prilikama Nj. su pogodile obaveze nametnute Versailleskim mirom a i svj. ekon. kriza (1929-33), pa su se zaoštrile klasne suprotnosti. Razvojem se, uz pomoć financijskoga kapitala, okoristila Nacional-socijalistička stranka i njezin je vođa A. Hitler 1933. postao kancelarom. On uvodi totalitarni režim i njegova je diktatura obilježena unutrašnjim terorom (progoni ideoloških protivnika, genocid Židova i negermanskih rasa, koncentracijski logori) i vanjskim revanšizmom. Zemlja se ubrzano remilitarizira; 1936. okupirana je Rajnska oblast, sklopljen pakt s tal. diktatorom B. Mussolinijem (Osovina Rim-Berlin) i s Japanom (Antikominternski pakt); 1938. pripaja Austriju, okupira Sudetsku oblast i 1939. cijelu Cehoslovačku te napadom na Poljsku 1. 9. otpočinje II svj. rat, u kojem je Nj. poražena (kapitulirala 1945) i bila podijeljena na 4 okupacijske zone, iz kojih su nastale SR Njemačka i Njemačka DR. Društveno-političke promjene u SSSR-u i istočnoevropskim zemljama omogućile su njihovo ponovno sjedinjenje (3. 10. 1990).