pomorsko svjetlo

pomorsko svjetlo, optički signal s vlastitim izvorom svjetlosti, postavljen na navig. važnim točkama. Služi za orijentaciju i određivanje pozicije broda u terestričkoj navigaciji; danju se prepoznaje konstrukcijom i bojom, a noću prema → karakteristici pomorskog svjetla. Podjela: svjetionik i brod svjetionik (čuvana p. s.), obalno p. s., lučko p. s. i svjetleća plutača (nečuvana p. s.). Prema namjeni: prilazno, ugl. su to svjetionici i brodovi svjetionici (značajno za približavanje obali s otvorenog mora); vodeće, sa sektorima (boja i karakter svjetla) označava siguran ili opasan plovidbeni prostor; usmjereno, vidljivo u veoma uskom sektoru označuje siguran kurs. – Izvor svjetlosti: vatra kresova (Aleksandrijski svjetionik), ugljena (16 st.), lojanica – vidljivost do 3 M (1817; Eddystone, 24 lojanice), svjetiljka na biljno ili mineralno ulje s pomoćnim stijenjem (Argand, 1783; poslije se uvodi i parabolično zrcalo; A. Fresnel uvodi 1820. leće) i petrolejska svjetiljka s cilindrom, plinska svjetiljka (s Auerovim mrežicama), petrolejske pare (1898), disudirani acetilen (s mrežicom), el. lučnice (1892), el. žarulje (jakost p. s. 1500 ··· 500 000 cd; a na oceanskim svjetionicima do 8 milijuna cd), el. žarulje sa stlačenim ksenonom, u kombinaciji el. žarulje i lučnice (Creach d’Ouessant); na većini oceanskih svjetionika postoji kombinacija ksenonskih el. žarulja 1 ··· 2 mil. cd (za vedre noći) i el. lučnica (za slabe vidljivosti); najjači intenzitet 520 mil. cd.