dužinska metoda

dužinska metoda, način određivanja pravca kao → astronomske linije pozicijâ na osnovi tangente kružnice pozicijâ u točki Ρ koja je određena zbrojenom geogr. širinom φ_z i računatom geogr. dužinom λ_r. Mjesni satni kut s računa se formulom dobivenom iz astronomsko-nautičkog trokuta:

sin ω = sin s · cos δ · sec h_p.

Potrebno je poznavati točno vrijeme T_s i pravu visinu h_p; deklinaciju δ i greenwichki satni kut neb. tijela daje nautički godišnjak; geogr. dužina λ_r, računa se iz odnosa: λ_r= s – S. S obzirom na nedovoljnu točnost φ_z, mjesto pozicije na kartu se unosi linija pozicijâ: za dvije ili više φ_z računa se λ_r; kroz tako dobivene točke povuče se pravac pozicijâ (→ Sumnerova linija pozicija) ili se kroz točku koju određuju φ_z i λ_r ucrta linija izračunatog azimuta i na nju povuče okomica. Greška u je λ_r veća što je tijelo dalje od prvog vertikala, što je veća geogr. širina i deklinacija. D. m. se mogla primijeniti tek izumom brodskog kronometra. Tablice olakšavaju rješenje; prve i važnije sastavili su: M. Cassini (1770), F. Callet (1783; Time sight method), J. Lalande (1793), Τ. Lynn (1827), L. Hommey (1863), G. F. Martelli (1873. i 1932; dopunjene 1944), W. Thomson, Lord Kelvin (1854. i 1876); Percy L.H. Davis (1897), H. S. Blackburne (1914), A. C. Johnson (1909), A. Rust (1918), M. B. Goodwin (1921), W. Littlehales (1923-24), Soule & Dreisonstok (1932) i P. V. H. Weems (1944). Više se autora za računanje azimuta služilo Rustovim dijagramom.