Antarktika

Antarktika, kontinent oko Južnog pola; 13 176 727 km², sa susjednim otocima 14 107 637 km²; 1200 st. živi u znanstvenim stanicama. Klimatske prilike uvjetuje polustalna anticiklona s veoma jakim vjetrovima (90 m/s); apsolutni temperaturni minimum je – 81,3 °C; ledeni pokrov 20 mil. km² debljine 2000 ··· 3000 m; najveći ledenjak Beardmore, dug 180 km; barijerni led otežava plovidbu. Uz obalu žive polarni galebovi, pingvini, čigre i albatrosi; od sisavaca: kitovi i tuljani (lov na njih ima znatno gospodarsko značenje), te južni morski medvjedi; nalazišta ugljena, željeza, bakra, olova, cinka, molibdena, mangana i zlata. Prema međunar. sporazumu u Washingtonu 1959. A. se može iskorišćivati samo u miroljubive svrhe; A. je politički podijeljena meridijanima na 7 sektora. – U 18. st. Evropljani (L. Bouvet, Y. J. de Kerguélen-Trémarec, J. Cook) otkrili su prve antarktičke otoke; kopno su prvi ugledali 181921. F. Bellingshausen i M. Lazarev; nakon novih istraživanja (J. Weddell, J. Biscoe, J. Dumont d’Urville, J. Ross i dr.), prvi su 1895. na A. stupili članovi norv. ekspedicije s broda Antarctic (čl. C. E. Borchgrevink prvi je 1899. na njoj i prezimio). Belgica, brod belg. ekspedicije (1897-99) prvi je brod koji je prezimio zarobljen u antarktičkom ledu. Na poč. 20. st. A. su istraživale njem. (E. Drygalski), brit. (R. F. Scott; Ε. Shackleton), škot. (W.T. Bruce), šved. (O. Nordenskjöld), franc. (J. B. Charcot) i austral. (D. Mawson) ekspedicije. Do Južnog pola dopro je 1911. R. Amundsen, a 1912. Scott. Nakon I svj. rata istraživanje se nastavilo i uz upotrebu zrakoplova (G. H. Wilkins, R. Byrd, L. Ellsworth), a nakon II svj. rata sustavno istraživanje dovelo je do uspostavljanja znanstvenih stanica (SSSR 7, Argentina 5, SAD 4, V. Britanija 4 i ostale države 17; 1985).