Atlantski ocean

Atlantski ocean ili Atlantik, mor. prostor između Evrope, Sjeverne i Južne Amerike i Afrike; na s završava Sjevernim ledenim morem, na j Antarktikom; na ji mu je granica meridijan rta Agulhasa (20° E), a na jz rta Horna (68°04' W). Od Islanda do Antarktike dug je oko 8100 M; prosječno je širok 2970 M; 106,46 mil. km² ili 29% površine svj. mora. Dio A. o. između paralele 20° i 35° Ν te meridijana 40° i 75° W zbog posebnih hidrobioloških svojstava naziva se Sargaško more. Šelf je izrazitiji ispred niskih obala sz Evrope, u Američko-arktičkom arhipelagu, u Meksičkom zaljevu, ispred ji obale Južne Amerike, osobito ušća Amazone. U A. o. najveći su otoci: Grenland, Island, Newfoundland, Britanski otoci, Veliki Antili i Ognjena zemlja; na Središnjem atlantskom hrptu nalaze se Azori, São Paulo, Ascension (ji je otok Saint Helena), Tristan da Cunha, Gough i Bouvet; sz od Afrike nalaze se Kanarski i Kapverdski otoci, u Gvinejskom zaljevu Bioko, Principe i São Tome; više otočnih skupina nalazi se u jz dijelu A. o. (najveća su Falklandski otoci) te između Južne Amerike i Antarktike. Od Sjevernog ledenog mora i Antarktike A. o. pripadaju ova mora: Labradorsko, Grenlandsko, Norveško, Sjeverno, Baltičko, Irsko, Hebridsko, Sredozemno i Karipsko more. Najznačajniji su zaljevi: Biskajski, Gvinejski, Baffinov, Hudsonov i Meksički; važni su također zaljevi Fundy i St. Lawrence (Sjeverna Amerika) i estuarij La Plate (Južna Amerika). Sredinom A. o. proteže se golemi podmor. hrbat u obliku slova S, tzv. Središnji atlantski hrbat (dug oko 10 000 M), koji oceanski bazen dijeli na i i z dio; njegovi dijelovi izdižu se iznad 3000 m dubine; uleknuće (Romanche, 7370 m), gotovo na ekvatoru, dijeli ga na Sjeverni i Južni atlantski hrbat. Sierraleonski (prema Africi) i Paráanski hrbat (prema Južnoj Americi) dijele atlantski bazen na sjeverni i južni; manji hrptovi zatvaraju više posebnih podmor. zavala; između Antila i obala Sjeverne Amerike je Sjevernoamerički bazen (Nares, 6995 m); na njegovu je j dijelu Puertoricanski jarak s najvećom dubinom A. o. (Brownsonova dubina, 9219 m). Prosječna dubina (bez rubnih mora) 3930 m. U suptrop. širinama s dijela, do ekvatora i prema j do Saint Helene, prevladava plava boja mora; zelena boja ističe se duž sz afr. obale; mutnozelenkasta boja mora (bogato planktonom) pretežno je na pličinama Britanskih otoka, j od ušća La Plate i uz afr. obalu j od Gvinejskog zaljeva. A. o. najslaniji je ocean; sr. je slanost mora 35,4‰; na pučini 32 ··· 37,25‰ (suptrop. područja); najveće su promjene slanosti oko ušća velikih rijeka i u subpolarnim krajevima. Površinske temp. mora mijenjaju se u toku godine; sr. je 16,9 °C, najviša u trop. pojasu (27 ··· 28 °C), najniža oko 60° S (oko – 1°C); najmanje su god. promjene u ekvatorskom području (manje od 10 °C), a najviše oko ušća rijeke St. Lawrencea (više od 18 °C). Na s hemisferi granica je hladnih polarnih voda (niže od 2 °C) Davisov prag i Islandska uzvisina, a na j Walviski hrbat. Velike sante arktičkog leda dosižu do Islanda i Newfoundlanda, a antarktičkog leda do paralele 40° S (rt Horn). Stalni vjetrovi A. o. poklapaju se s → cirkulacijom atmosfere: pasati, W vjetrovi, Ε polarni vjetrovi i zone tišinâ; pri tome su važna → aktivna središta atmosferskog tlaka, cikloni sr. širina te trop. cikloni (harikeni) u području Zapadnoindijskog otočja, Karipskog mora, Meksičkog zaljeva i ji obale SAD. U polarnom području s hemisfere ponovljivost oluja (7 ··· 8 Bf) jest 20 ··· 25% (izuzetno 30 ··· 35%), traju prosječno 1 dan (rijetko 3 do 4 dana); u umjerenom području oluje su kratkotrajne, ali češće; u trop. području j hemisfere vjetrovi su ustaljeni (3 ··· 4 Bf), a oluje kratkotrajne (3 ··· 6 sati); područja s najviše oluja su subpolarne zone obiju hemisfera, gdje zbog → obitelji ciklonâ oluje mogu slijediti jedna za drugom te trajati 1 do 2 dana. Najviši opaženi ekstremni valovi u s A. o. visoki su oko 15,5 m; 60% valova niže je od 2 m, 15% doseže do 4 m, 10% do 6 m; 15% više od 6 m; sr. duljina vala 92 m, najveća 170 m, najmanja 35 m. U ekvatorskom području značajna valna visina rijetko prelazi 1,5 m; 5% je valova visoko 4 ··· 6 m, a 5% su 6 m i više. Najviša visina valova u j dijelu A. o. (zona W vjetrova) jest do 14 m; 75% valova više je od 4 m, 15% do 6 m, a 10% je 6 m i više; sr. duljina vala 69 m, najveća 214 m, najmanja 33 m. Mor. struje A.o. u neposrednoj su vezi sa sistemom stalnih vjetrova (pasati i W vjetrovi). Na s hemisferi struje teku u smjeru kazaljke na satu, a na j hemisferi u obratnom smjeru, NE pasat stvara Sjevernu ekvatorsku struju, a SE pasat Južnu ekvatorsku struju; između tih struja je Ekvatorska protustruja. U s hemisferi cirkulaciju zatvara Golfska odn. Sjevernoatlantska struja, a na j hemisferi Južnoatlantska struja. U sz dijelu A. o. sa sjevera dolaze Grenlandska i Labradorska struja i nose ledene bregove (sante); kod Newfoundlandskog praga, na tzv. hladnom zidu (engl. cold wall) koji doseže do rta Hatterasa, naglo pada temp. mora (8 ··· 9 °C), slanost (do 3‰), mijenja se boja mora (plava u zelenkastu), javlja se gusta magla i promjenljive struje, što otežava plovidbu; zbog obilja planktona vode hladnog zida bogate su ribom i rakovima; topla Golfska struja pogoduje stvaranju koraljnih grebena. Uz i obalu jesu pravilne poludnevne mor. mijene, osim Baltičkog i Sredozemnog mora i njegovih rubnih mora. Uz afr. obale amplituda mor. mijena manja je od 2 m, uz s evr. obalu oko 3 m, uz j obale oko 4 m s ekstremnim amplitudama do 15 m u z dijelu La Manchea; u Frobisherovu zaljevu i Baffinovoj zemlji do 15,6 m; z obale A. o. ugl. imaju pravilne poludnevne mor. mijene, osim zaljeva St. Lawrencea, Meksičkog zaljeva, Karipskog mora i dijela obale Južne Amerike; ekstremne su amplitude u zaljevu Fundyju (do 18 m), u Hudsonovu prolazu (12 ··· 15 m) i u području Bahía Grandea (10 ··· 12,5 m); u ostalim su područjima 2 ··· 4 m, u Srednjoj Americi manje od 2 m. Amplitude na pučini A. o. veoma su male. U biogeogr. smislu između dvije polarne regije A. o. nalazi se ekvatorski pojas, a između trop. pojasa i polarnih regija dva prijelazna pojasa. U arktičkoj regiji žive razne vrste kitova, tuljana i mor. ptica. U sjevernoatlantskoj prijelaznoj regiji, pličine Newfoundlanda i Britanskih otoka te skandinavske obalne vode poznate su po bakalarima, sleđevima, skušama, dupinima, kitovima, tuljanima i mor. pticama. Ekvatorski pojas (Sargaško more) karakterističan je po sargasumu (Sargassum) i ribama poletušama; na z strani Sargaškog mora mrijeste se jegulje koje dolaze iz rijeka okolnih kontinenata. Antarktičke vode karakterizira obilje planktona, riba, tuljana, kitova, ptica (pingvini). Južnoatlantska prijelazna regija ima svojstva slična s regiji, s više vrsta mor. ptica (najpoznatije su albatrosi). U A. o. ulovi se oko 35% svj. ulova ribe; lovina (1984): oko 23 mil. t. U sz A. o. (ugl. newfoundlandski šelf i ušće rijeke St. Lawrencea) gl. su vrste bakalar, sled i menhaden; lovina: 2 671 000 t (Kanada 1 008 000 t). U si A. o. (pred sz evr. obalom) gl. su vrste bakalar, kapelin (Halbotus irllosus; 2 482 000 t) i plosnatice; lovina: 11 268 000 t (Norveška 2 453 000 t). U središnjem dijelu z A. o. (Sjevernoamerička zavala) love se golfski menhadeni, a uz amer. obalu uzgajaju se kamenice (Crassostrea virginica; 220 000 t) i školjke (Clacopecten magellanicus; 396 000 t); lovina: 2 605 000 t (SAD 1 847 000 t). U središnjem dijelu i A. o. ugl. se lovi evropska srdela (pred marokanskom obalom) i tuna (Gvinejski zaljev); lovina: 2 605 000 t (SSSR 663 000 t, Maroko 424 000 t). U jz A. o. (pred argent. obalom) ugl. se lovi argentinski oslić (Merluccius hubbsi) i srdela; lovina: 1 875 000 t (Brazil 745 000 t). U ji A. o. lovi se oslić i šnjur (oko Rta dobre nade) te srdela (pred namibijskom obalom); lovina: 2 157 000 t (SSSR 703 000 t, Južnoafr. Republika 595 000 t). Kitovi su u arktičkim vodama gotovo istrijebljeni. Golema su ležišta nafte i zemnog plina u priobalnom području, unutar kontinentalnog šelfa u Meksičkom zaljevu, u Karipskom moru, uz gabonsku, nigerijsku i angolsku obalu te u Biskajskom zaljevu i Sjevernom moru; iz Atlantskog se bazena godišnje dobiva oko 300 mil. t sirove nafte ili oko 53% proizvodnje iz svj. podmorja (najviše Venezuela, Nigerija, V. Britanija, Norveška). Na obalama A. o. nalaze se najveće svj. luke: New York, New Orleans, Philadelphia, Rotterdam, Antwerpen, London, Le Havre, Hamburg. A. o. ima najgušći međunar. pom. promet; na njemu se odvija 72% svj. oceanskog prometa; dominantna je važnost sjevernoatlantskog plovidbenog puta. Prva redovna parobrodarska linija preko A. o. (iz V. Britanije za New York) uspostavljena je 1838. brodovima Sirius i Great Western. Prvi operativni podmor. kabel položen je 1866 (Great Eastern). – U vrijeme velikih geogr. otkrića A. o. je u početku poprište španj.-port. rivalstva; sjedinjenje španj. i port. krune (1580-1640) omogućilo je španj. dominaciju, kojoj su ubrzo zaprijetile dr. zapadnoevr. zemlje (Francuska, Engleska, Nizozemska) uspostavljajući kolonizacijsko-trg. put preko s Atlantika te ugrožavajući španj. plovidbene putove i prekomor. posjede. Evr. su sukobi radi hegemonije i kolonijalnih posjeda rezultirali nakon više ratova u 17. i 18. st. (anglo-niz. pom. ratovi; Falački i Sedmogodišnji rat) oceanskom prevlašću V. Britanije. Franc. revolucionarni ratovi i Napoleonovi ratovi slomili su franc. pom. moć. Amer. građanski rat (1861-65) privremeno prekida uspon SAD kao atlantske pom. sile, ali je potkraj 19 st. ojačala njihova pom. moć. Španjolsko-amer. ratom (1898) Španjolska gubi posljednje posjede u Americi. Sjedinjenje Njemačke, njezin uspon do svj. sile i njezino nastojanje da dobije dio kolonijalnih područja doveli su do oštra imperijalističkog rivalstva i I svj. rata. U oba svj. rata savezn. organizirana protupodmorn. borba i masovna izgradnja brodovlja odlučile su o prevlasti na atlantskim pom. komunikacijama i pobjedi nad Njemačkom. U II svj. ratu A. o. prešlo je oko 2200 većih konvoja (oko 75 000 brodova), a kroz njegova mora 7700 konvoja (oko 17 000 brodova); izvedeno je više strateg, des. i protudes. operacija (→ Bitka za Atlantik). A. o. danas je politički i strateški jedno od gl. mor. područja u svijetu, posebno njegov s dio; na porast njegova značenja utjecali su vojni blokovi, slične strateške blokovske koncepcije (protunukl. obrana upotrebom nukl. podm. naoružanih nukl. raketama) i lokalni ratovi. Njime danas plove najjače rat. flote. Za NATO su vitalne prekooceanske komunikacije; promet se osigurava tzv. isturenom obranom (prvi pojas: Grenland–Island–V. Britanija–Norveška; strateški su Kattegat i Skagerrak, Bospor, Gibraltar te Sueski, Panamski i Kielski kanal); sistemom pom.-zračnih baza SAD kontroliraju oko 80% A. o.; flotne snage: amer. Atlantska flota (2. flota) i njezin dio Sredozemna flota (6. flota), brit. eskadra, franc. Atlantska flota te 2 eskadre protupodmorn. i protumin. snaga NATO-a. Radi postizanja ravnoteže SSSR je proširio svoju operacijsku osnovicu na Sjevernom ledenom moru; njime krstari Sjeverna flota (60% podmorn. SSSR-a); znatna je snaga i Baltičke flote; u Sredozemnom moru krstari 5. eskadra.