Boka kotorska

Boka kotorska, razgranat zaljev u j dijelu i obale Jadranskog mora; počinje od spojnice rt Oštra–rt Mirište i prodire oko 15 Μ u kopno. Sastoji se od vanjskog (Toplanski ili Hercegnovski zaljev), središnjeg (Tivatski zaljev) i unutrašnjeg dijela (Risansko-morinjski i Kotorski zaljev). Vanjski dio zaljeva (najveća dubina 44 m) s otvorenim morem povezan je Bokokotorskim vratima (širina 0,7 ··· 1,7 M), a Kumborskim tjesnacem sa središnjim dijelom zaljeva (45 m); unutrašnji dio (35 i 37 m) sa središnjim dijelom zaljeva povezuje tjesnac Verige (dug 1,3 M, širok 350 m). Gradovi i luke: Kotor, Herceg-Novi, Tivat (aerodrom), Zelenika; važnija naselja: Bijela, Morinj, Risan, Perast, Dobrota, Muo, Prčanj, Stoliv, Lastva, Krtole (poluotok Luštica); trajektna veza Kamenari–Lepetane. Otočići: Mamula ili Velika Žanjica (kod rta Oštre), Stradioti, Cvjetni otok (Prevlaka), Otok, Gospa od Škrpjela i Sv. Đorđe. Blaga sredozemna klima; sr. temp. 16 °C (ljeti 24,4 °C, zimi 9,2 °C); u toku godine puše bura (posebno u Risanskom zaljevu) i jugo (jače u vanjskom dijelu zaljeva), ljeti maestral; znatne oborine. B. k. nastala je izdizanjem mor. razine; poslije ledenog doba potopljene su riječne kotline i sutjeske; zaleđe je B. k. krško. Glavne privredne grane: brodarstvo (→ Jugooceanija), brodogradnja (→ Veljko Vlahović; → Sava Kovačević); turizam (Herceg-Novi, Tivat) i ribarstvo; Kotor je najznačajnije kulturno, pom. i školsko središte. – B. k. (u antici Rhizonikos kolpos, Sinus Rhizonicus prema ilir. središtu Risnu) kroz stoljeća je mijenjala gospodare: Teutina država, Rimljani (od ← 168. do 476), Bizant, Duklja, Nemanjići (1185-1371; Kotor gl. luka Raške), ug.-hrv. i bos. vladari, Mletačka Republika (1420-1797), Turci (od 15. do poč. 18. st. drže obalu od Risna do Herceg-Novoga). Poslije pada Mletačke Republike B. k. je zauzela Austrija (1797-1806), zatim potpada pod rus. vlast (1806-07) i franc. okupaciju (1807-14). Kroz 8 mj. 1813/14. B. k. je upravljala Privremena vlada Crne Gore i Boke pod predsjedništvom Petra I Petrovića Njegoša. Bečkim kongresom (1814-15) B. k. je pripala Austriji (do 1918); predstavnici svih bokeljskih općina donijeli su 1848. Deklaraciju o ujedinjenju jugosl. zemalja; 1869. i 1882. dižu se Krivošijski ustanci. Već u doba Ilira, grč. kolonista i Rimljana u B. k. se razvilo pomorstvo. Nakon srednjovj. razdoblja bokeljsko je pomorstvo toliko ojačalo da su potkraj 17. st. gradovi imali trg. agenture po svim gl. lukama na Sredozemlju i u Veneciji; isprva je dominirao Kotor, a onda Perast, Prčanj i Dobrota. U dr. pol. 18. st. B. k. imala je oko 300 velikih brodova s oko 3000 pomoraca; pom. škole su u Perastu, Dobroti, Prčanju, Kotoru i Herceg-Novom (Srbina). Poznati su bokeljski pomorci J. Bizanti, M. Zmajević, M. Vojnović, M. Martinović, M. Vukasović. Najveći broj brodova imala je B. k. 1805; registrirano je 395 brodova (bez bracera) sa 3628 pomoraca; nakon toga bokeljsko pomorstvo nazaduje (osim za konjunkture u Krimskom ratu). Pri kraju austr. vladavine brodarstvo je bilo neznatno. Prvi zapisi ο ribarstvu potječu iz 1331 (najstarije ribar. mjesto je Muo). Ribarstvo je naročito bilo razvijeno pred II svj. rat (1939: 577 povremenih ribara, 186 ribar. čamaca, 66 mreža potegača i migavica te 200 stajaćica; god. ulov oko 170 t). Za I svj. rata B. k. je baza austroug. flote (→ Ustanak mornara u Boki kotorskoj). Poslije I svj. rata osn. nekoliko manjih parobrod. poduzeća, a najznačajnija je bila Zetska plovidba (12 brodova). U aprilskom ratu 1941. okupirali su je Talijani (koncentracijski logori na Mamuli i Prevlaci). Djelovanjem KPJ formirana je Hercegnovska i Krivošijska četa te Mornarički vod, a krajem 1941. Orjenski i Primorsko-crmnički bataljon. Poč. 1942. organizirane su nove jedinice NOVJ (Kotorsko-primorska četa i dr.). Nakon kapitulacije Italije B. k. okupirali su Nijemci. Poč. 1944. organizirani su 1. i 2. bokeljski bataljon i poslije od njih Prva bokeljska narodnooslobodilačka udarna brigada. B. k. je oslobođena potkraj novembra 1944.