Dubrovačka Republika

Dubrovačka Republika, od prve pol. 15. st. do pada Republike (1808) gotovo nepromijenjeno područje (1092 km²) na kopnu od Kleka do Sutorine te na moru od ulaza u Boku kotorsku do otoka Sušca (kod Lastova). Razvila se iz autonomne općine koja se oko grada Dubrovnika širila najprije na kopneno područje, tzv. Astareju (Župa s Cavtatom, Šumet, Rijeka i Zaton s Poljicem), a onda na otoke Koločep, Lopud i Sipan; u dr. pol. 13. st. priključeno je Lastovo, u 14. st. Ston, Pelješac, Mljet te Slansko primorje, u prvoj pol. 15. st. Konavli, a privremeno Korčula, Hvar i Brač (141317). Autonomnost, samostalan društveni i gospodarski razvoj Dubrovnik je osigurao ponajprije vješto vođenom vanjskom politikom, priznajući vrhovništvo Bizanta, Normana, Mlečana (od 1205), Hrvatske i Ugarske (od 1358; otada je slobodna vlasteoska republika), Turskog Carstva (od 1526. i od 1684. paralelno austr. cara kao hrv.-ug. kralja). Za Napoleonovih ratova franc. je vojska 1806. ušla u Dubrovnik i D. R. je ukinuta 1808. Poslije je dubrovačko područje u sastavu Dalmacije dijelilo njezinu povijest. Područje D. R. postepeno je do 14. st. pohrvaćivano, a vlast su potpuno preuzela vlastela (svi punoljetni plemići tvorili su Veliko vijeće, Vijeće umoljenih ili Senat imalo je stvarnu vlast, a Malo vijeće s knezom bilo je izvršno tijelo). God. 1272. izvršena je kodifikacija prava u Statutu (o pomorstvu osobito VII knjiga); druge zakonske knjige također sadržavaju pom. i pom.-trg. odredbe (npr. u Žutoj knjizi Ordines marinaritiae, 1511. i 1535, koje su normirale radne odnose i nadzor nad mornaricom), a područni statuti propise o lokalnom brodarstvu i ribarstvu. Za pomorstvo su znameniti: Zakon o pomorskom osiguranju (1568), Pomorski konzulat (1629), Propisi D. R. o nacionalnoj plovidbi (od 1745. kada je osn. i Pomorski ured); zbog razvijenog pomorstva i trg. veza rano se pokazala potreba izgradnje karantenske službe i lazareta (od 14. st.). Pom.-trg. interesi osiguravali su se od 12. st. ugovorima s tal. (npr. s Pisom 1169) i hrv. gradovima (npr. Rovinj, Omiš, Kotor) te vladarima u zaleđu (Nemanjići od 1186, bos. vladari i feudalci od 1189); prvi sačuvani tur. ferman o trg. povlasticama potječe iz 1430. U razvoju kopnene i pom. trgovine znatnu su ulogu imali konzulati na Balkanu i Sredozemlju. Čuvajući svoju neutralnost kao zalog opstanka D. R. nije držala veliku vojsku ni rat. mornaricu; najčešće je imala 2-4 rat. galije i nekoliko manjih brodova (ugl. za progon gusara i pirata); prigodno su se naoružavali trg. brodovi. Sudjelovala je u pom. ratovima svojih vrhovnih vlasti (npr. 1032. u službi Bizanta pobijedila Saracene, 1081. borila se protiv biz. mornarice na strani Normana), a povremeno je i samostalno ratovala (1184. pobijedila je kod Orašca kraj Poljica brodovlje zahumskog kneza Miroslava, 1409. flotu ug.-hrv. protukralja Ladislava). Nakon 1454. D. R. nije službeno ratovala, ali dubrovačko je brodovlje sudjelovalo u pothvatima rat. mornaricâ nekih zemalja (osobito Španjolske, npr. u pohodima na Alžir i Tunis i pri osvajanju Portugala; u Ciparskom ratu 1570-73; u Nepobjedivoj armadi 1588). Od početka Dubrovnik je svoj razvoj temeljio na pom. trgovini i jačanju vlastitog brodarstva (871. dubr. brodovi sudjelovali su u prevoženju hrv. vojske za opsade Barija; o dubrovačkim brodovima pisao je Konstantin Porfirogenet u 10 st., Al-Idrisi u 12. st. i dr.). Dubrovačka pom. trgovina snažnije se razvijala od 12. st., ponajviše na Jadranu i do Carigrada, a u 13. st. i duž čitave s afr. obale; mlet. vlast u 13. i prvoj pol. 14. st. nastojala je ograničiti dubrovačku trgovinu na i jadransku obalu; Dubrovnik je postao velika izvozno-uvozna luka za kopneno zaleđe. Oslobođenje od mlet. vrhovne vlasti dalo je D. R. nov poticaj za ravoj brodarstva i pom. trgovine na gotovo čitavom Sredozemlju. U 16. st. doba je najvećeg procvata dubrovačke pom. trgovine; osim po Sredozemlju proširila se i na z evr. obalu (do Engleske), povezivala je balkansko zaleđe s Levantom, Tursku sa zapadnim svijetom; mornarica je tada imala do 300 većih brodova (nave, karake, galeoni, neki veći i od 400 kola, a najveći 1100 ··· 1200 kola) s oko 5000 mornara. U općoj krizi sredozemnog brodarstva nazadovalo je i dubrovačko brodarstvo; njemu je također škodila zapadnoevr. konkurencija na Sredozemlju i mletačka na Jadranu, a osobitu mu je štetu nanio katastrofalan potres (1667). U 18. st. dubr. brodarstvo donekle se oporavilo; uoči svoga sloma D. R. imala je oko 280 brodova, ukupne nosivosti oko 25 000 kola. Svoje brodarstvo Dubrovčani su od najranijeg doba, osobito od druge pol. 14. st., razvijali vlastitom brodogradnjom, a uz nekoliko manjih posebno se snažno razvijalo (od 1525) brodogradilište u Gružu (brodograditelji se udružuju u bratovštinu sv. Nikole). O kvaliteti i ugledu dubrovačke brodogradnje svjedoči stručna literatura (npr. Bartolomeo Crescendo, Nautica Mediterranea 1607; Pantero Pantera, L’Armata navale 1614), a i engl. naziv argosy za velike dubrovačke brodove. Na podlozi jakoga brodarstva, trgovine i obrta u D. R. razvila se bogata kultura (književnost, slikarstvo, graditeljstvo, znanost) i civilizacija (liječnička služba i ljekarništvo, socijalne ustanove, vodovod, kanalizacije i dr.).