vremenska prognoza

vremenska prognoza, znanstveno utemeljeni postupci kojima se na spoznajama fizike i empiričkih pravila određuje buduće stanje atmosfere i procesa u njoj; u užem smislu iskaz o budućem stanju, razvoju i karakteristikama vremena na određenom području: slijed promjena u baričkim sistemima, frontama, zračnim masama, meteor. elementima i pojavama koje ih prate. V. p. dijele se prema različitim kriterijima; po trajanju: dugoročna (mjesec i više; ne izdaje se za javnost), srednjoročna (7 ··· 10 dana) i kratkoročna (do 72 sata); prema području: hemisferska, kontinentska, regionalna (država), oceanska, za određeno more i lokalna (prema iskustvu povezano s izgledom neba, promjenama atm. tlaka, vjetra i sl.); prema namjeni: opća (za javnost), specijalna (brodarstvo – plovidbene rute, zrakoplovstvo, poljoprivreda, turizam, građevinarstvo). Metode prognoziranja: sinoptička, dinamička odn. numerička te statistička. Sinoptička metoda počiva na analizi stanja vremena na većem prostoru u određenom trenutku (sinoptička analiza); primjenom određenih pravila na osnovi dotadašnjeg stanja i razvoja vremena (analizom vremenskih sinoptičkih karata za nekoliko posljednjih povezanih termina) utvrđuje se budući razvoj vremena i daje prognoza. Metodu su utemeljili Norvežani V. i J. Bjerknes, H. Solberg i T. Bergeron te J. Holmboe. Točnost prognoze uvelike ovisi o iskustvu prognostičara. Numerička v. p. razvoj vremena promatra kao problem teorijske fizike; buduće stanje atmosfere, na osnovi poznatih početnih uvjeta, određuje se s pomoću diferencijalnih jednadžbi hidrodinamike i termodinamike. Ta se metoda razvila nakon upotrebe elektron. računala jer se radi o velikom broju računskih operacija; usavršila se poslije primjene meteor. satelita. Numerički dobivena v. p. ne može se proslijediti krajnjim korisnicima; ona se prethodno prilagođuje vremenskim i klimatskim prilikama pojedine zemlje (područja). Takvo je prognoziranje prvi obradio L. F. Richardson (1922); prva prognoza data je 1947 (J. von Neumann, J. Charney, Ε. Eliassen). Statistička ν. p. upotrebljava statističke zavisnosti među pojedinim fiz. povezanim meteor. elementima i među promjenama tih elemenata u prognoziranom razdoblju; veze se utvrđuju formalno obradom i uspoređenjem mnogobrojnih materijala dobivenih meteor. motrenjima. Pretpostavka je da poslije istih meteor. sistema (šablona) odn. istih promjena u meteor. elementima dolazi isto vrijeme. Upotrebljava se za srednjoročne i dugoročne prognoze; dovoljno je točna. – Gotovo svaka zemlja ima jedan ili više meteor. centara s organiziranom meteor. službom; na meteor. stanicama motri se svaka 3 sata; podaci prikupljeni u regionalnim meteor. centrima distribuiraju se pojedinim zemljama. Faze prognoziranja: prikupljanje podataka (barem ¹/₃ hemisfere) i njihova analiza, dijagnoza vremenskog stanja i ekstrapolacija na osnovi prethodnih radnji i poznavanja zakonitosti promjene vremena. Rezultat v. p. je prognostička karta. Pojedine zemlje mogu se služiti i analizama i prognostičkim kartama regionalnih centara (npr. London, Frankfurt, Moskva).