pol

pol (grč.). 1. Ekliptički p., krajnja točka osi ekliptike odn. sjecište meridijana ekliptike; sjeverni p. (π_N) i južni pol ekliptike (π_s). 2. Geografski p., zamišljena točka u kojoj rotacijska os probada zemaljsku površinu odn. sjecište geogr. meridijana; sjeverni pol ima geogr. širinu 90° Ν, a južni 90° S; za loksodromu p. je asimptotna točka; premještanje p. posljedica je → precesije zemaljske osi. 3. Nebeski p., zamišljena točka u kojoj produžena zemaljska os probada neb. sferu, odn. sjecište satnih krugova; prava visina p. nad pravim (astronomskim) obzorom jednaka je geogr. širini motrioca (→ Polara); p. bliži zenitu naziva se vidljivim, a bliži nadiru nevidljivim neb. polom; zbog precesije zemaljske osi, neb. p. mijenja svoj položaj među zvijezdama (okreće se u prostoru oko pola ekliptike tvoreći stožac čiji je vršni kut 23°27'; puni okret izvrši se za 25 800 god. – Platonova godina). 4. Zemaljski magnetski p., mjesto (polumjera oko 150 M) na zemaljskoj površini s najgušćim magn. silnicama, odn. mjesto koje ima magn. deklinaciju 90°; magn. p. nalaze se približno na pozicijama: φ = 78° Ν i λ = 98° W te na pozicijama: φ = 72° S i λ = 140° Ε.