Tihi ocean

Tihi ocean ili Pacifik, mor. prostor između obala Azije, Australije te meridijana ji rta otoka Tasmanije (146°50' E; razdvaja ga od Indijskog ocena) i obala Sjeverne Amerike, Južne Amerike i meridijana rta Horna (68°04' W; razdvaja ga od Atlantskog oceana); na j seže do Antarktike; sa Sjevernim ledenim morem spaja ga Beringov prolaz. Najveća je duljina T. o. (po meridijanu) oko 8700 M, a širina (po paraleli) oko 10 750 M. T. o. je najveći ocean na Zemlji; obuhvaća 179 679 000 km² (49,8% svj. mora). Ime T. o. upotrebljava se od sr. 18. st.; 1752. prvi se put spominje pod imenom Veliki ocean. Komisija Londonskoga geografskog društva prihvatila je 1845. nazive: Tihi ocean, Veliki ocean i Pacifik. Zapadna obala T. o. veoma je dobro razvedena; brojna su rubna mora, otočne skupine (Melanezija, Polinezija, Mikronezija i dr.) te najveći i najnaseljeniji svj. otoci. Uz amer. obale brojne otočne skupine nalaze se s od 45° N te ispred obale sr. i j Čilea. U središnjem dijelu T. o. nalaze se Havajski otoci. Gl. su obilježja gotovo cijelog oceanskog ruba nabrana mezozojska i tercijarna gorja, rasjedi, eruptivne efuzije, vrlo aktivni vulkani i snažna seizmičnost, pa se obod T. o. naziva »cirkumpacifički vatreni krug«. Uz amer. i austral, obalu mor. se dno spušta vrlo strmo, a malobrojne rijeke donose vrlo malo nanosa u more; u zatvorenih i dobro razvedenih i azij. obala brojne rijeke nanose mulj u velikim količinama pa sedimenti prodiru daleko u more i pokrivaju velika područja mor. dna (Kinesko i Žuto more). Prosječna je dubina T. o. 4280 rn; u z i si dijelu dublji je nego u i, gdje se nalazi podmor. ravnjak Albatros s relativno manjim dubinama (2000 ··· 4000 m). Zavale su međusobno razdvojene podmor. uzvisinama i hrptovima; najpoznatije zavale: Hilgardova (7316 m), Hjortova (3330 m), Fijijska (9165 m), Jugozapadna tihooceanska (10 800 m), Istočna tihooceanska (6102 m), Istočnoaustralska (5267 m) i Bellinghausenova zavala (5318 m). Slanost je u T. o. niža nego u drugim oceanima; najveća je oko j (36,9‰) i s obratnice (35,9‰), a smanjuje se prema sjeveru i jugu (u Ohotskom moru oko 33‰). Dubokomor. brazde najrazvijenije su u neposrednoj blizini mlađih (labilnih) visokih nabranih planina u s širinama zapadnopacifičkog ruba, a na istočnopacifičkom rubu postupno se gube i nestaju. Gl. brazde: Aleutska (7380 m), Kurilska (10 542 m), Japanska (10 378 m; Rampo), Marijanska (10 915 m; Challenger), Ryukyuanska (7479 m), Filipinska (10 793 m), Tonska (10 882 m; Vitjaz), Kermadecova (9427 m), Peruansko-čileanska (7634 m; Atacama) i Gvatemalska (6488 m); ispred z obale Sjeverne Amerike nema dubokomor. brazdi. Otoci koji se ne pružaju uz dubokomor. brazde najčešće su vulkanskog ili koraljnog podrijetla; najviše je koraljnih grebena i atola u tropskom dijelu T. o., a koraljni otoci ispred si austral. obale opasni su za plovidbu. Temp, površinskih slojeva mora opada od ekvatora prema sjeveru i jugu; najviša je (28 °C) između Nove Gvineje, Filipina, Karolina i Marshallova otočja; na 60° S temp, iznosi samo 5 °C, a na s (u Beringovu moru) 1 °C. Na dubini od 4000 m, zbog pridnenih polarnih voda, temp, vode je 1 ··· 2 °C. Na sz Oyashijska struja odnosi hladnu vodu prema j i ji, a Peruanska struja preko ekvatora na sjever. Led se stvara samo u rubnim morima visokih geogr. širina i ne zadržava se u toplijoj polovici godine; Beringovo se more zaleđu je na jug do 59° N, a Beringov prolaz zaleđen je od poč. oktobra do kraja juna. Obalni mor. pojas Sjeverne Amerike gotovo se nikad ne zaleđuje, dok su azij. luke s od 39° N povremeno zaleđene (Ohotsko more se zaleđuje u zimskom periodu). Plutajući led zimi prodire u Tihi ocean iz Ohotskog i Beringova mora do 55° N (uz azij. obalu do 40° N); u j dijelu led iz antarktičkih voda dopire zimi i rjeđe ljeti do paralele 45° ili 55° S. Uvjeti za nastanak magle u T. o. slični su, naročito u njegovu s dijelu, uvjetima u Atlantskom oceanu; na otvorenom moru područja s maglom leže s od Rakove obratnice. Po učestalosti magle poznata su područja Kurilskih otoka, j od Kamčatke i Aleuta, uz obale Japanskih otoka i uzduž Californije (oko rta Reyesa); najčešće su ljeti i u ranu jesen (50% dana). Peruanska i čileanska obala najmaglovitije su na Zemlji; Beringovo je more ljeti izvorište magle; po magli se ističe Ohotsko, Japansko, Žuto i Istočno kinesko more. Morske struje u T. o. vrlo su složene, posebno u j dijelu. Sjeverna ekvatorska i Južna ekvatorska struja (smjer W) nastaju pod utjecajem pasata; između njih teče Istočna ekvatorska protustruja; ogranak Sjeverne ekvatorske struje zaokreće prema i i tvori → Kuroshijsku struju, čiji j ogranak (pojasom W vjetrova) dopire do obala Sjeverne Amerike (Kalifornijska struja), a drugi skreće prema sjeveru; Južna ekvatorska struja zaokreće zimi (zima s hemisfere) prema j (protivi joj se NW monsun) i pojasom W vjetrova teče prema Novoj Gvineji; na južnoamer. obali dijeli se u Capehornsku i u Peruansku (Humboldtovu) struju (→ svjetsko more). Struje mor. mijena izrazite su u fjordovima i otočju Aljaske, Kanade i Čilea, u Californijskom i Carpentarianskom zaljevu, uz Filipine i istočnoazij. obalu. Pojas visokog atm. tlaka je u području između 20° i 40° obiju hemisfera, minimalnog tlaka između 40° i 65°; u blizini toplinskog ekvatora nalazi se pojas tišina; između tih pojasa pusu pasati i zapadni vjetrovi (→ cirkulacija atmosfere); zonalnu cirkulaciju u obalnom području remete monsuni i lokalni vjetrovi. Za plovidbu su najopasniji cikloni (tajfun, begujo, ili ciklon) u tropskom dijelu T. o., Dalekog istoka i austral, obale. T. o. ima značajne razlike u režimu vjetrova i valova. U polarnom i umjerenom pojasu s hemisfere česte su kratkotrajne oluje (zimi traju 2-3 dana, najčešće do 12 sati; bez oluja do 2 dana); područje ekvatorijalno-trop.monsuna karakteriziraju ustaljeni vjetrovi (jačina oko 4 Bf), oluje se pojavljuju zimi. U području ekvatorijalno-trop. monsuna j hemisfere u 60 ··· 90% slučajeva značajna valna visina nije viša od 1,5 m, a olujnih vjetrova (valova) gotovo nema; u trop. pojasu je slab intenzitet valovlja, ponovljivost valova visine 1,5 m je do 80%, a olujnih valova praktički nema; u umjerenom pojasu (zimi i ljeti) česti su valovi značajne visine do 18 m i veoma razvijeno mrtvo more (zibine). Na T. o. sr. ponovljivost valovlja značajne visine do 1,5 m je 59%, a valovlja 1,5 m visine i više 41% (valovlje 1,5 ··· 2,7 m i više 28%, 2,7 ··· 4,6 m iznosi 11%, a 4,6 ··· 6,4 m oko 2%). T. o. dijeli se na nekoliko zoogeogr. regija. Za subarktičku pacifičku regiju (Beringovo i Ohotsko more, more oko Aljaske, Aleuta i najsjevernijih istočnoazijskih otoka) karakteristični su mor. sisavci tuljan i vidra, a od riba arktički losos; za s umjerenu regiju (otvorena pučina j od subarktičke regije) karakteristični su kitovi iz porodice Balaenopterida; u pacifičkoj koraljnoj regiji (tropski dio T. o.; koraljni grebeni i atoli) značajne su ribe poletuše, mor. psi i meduze. Za indopacifičku regiju W vjetrova (40°–50° S) karakteristično je mnoštvo ptica (albatrosi, kormorani), kitova, pliskavica i tuljana. U antarktičkoj regiji najčešći su pingvini, kitovi i ulješure; od riba prevladava antarktički bakalar i ledena riba; Antarktika obiluje kozicama i velikim golim puževima. U svj. ulovu ribe T. o. sudjeluje s više od 50%; dijeli se u šest ribolovnih regija (NE, SE, SW i NW – kvadranti; EC i WC – i odn. z središnja regija). Ulov (u 1000 t) po regijama (1983): NW (21 137 t), NE (2492 t), WC (6151 t), EC (1642 t), SW (432 t), SE (6191 t); ukupan 38 045 t; vodeće ribolovne zemlje: Japan (10 781 tisuća t), SSSR (4908), Čile (3978), Kina (3373), Republika Koreja (1933), DNR Koreja (1814), Tajland (1728), Peru (1462), Indonezija (1428), SAD (1272) i Filipini (1271); najviše se lovi kolja aljaska (5047), japanska srdela (4220), californijska srdela (3889), šnjuri (1820), plavica (1328), kozice (900), inćuni (884), lignji (826). Na obalama T. o. nalaze se 4 po površini najveće države (SSSR, Kanada, Kina i SAD), 3 privredno najsnažnije zemlje na svijetu (SAD, SSSR i Japan) i najmnogoljudnija zemlja na svijetu (Kina). Samo na SAD i Japan otpada 40% svj. društvenog proizvoda. Danas T. o. zauzima drugo mjesto u svj. plovidbi (poslije Atlantskog oceana); preko njega se odvija oko 20% prekomor. robne razmjene i intenzivan zračni promet). T. o. povezan je s Atlantskim oceanom preko Panamskog kanala, Magellanovim i Drakeovim prolazom te Sjevernim mor. putem; s Indijskim oceanom vežu ga brojni mor. prolazi između indonezijskih otoka (prolazi kroz Malajsko otočje, Torresov i Bassov prolaz) te otvorena pučina j od Australije, ali je najvažniji plovni put između Malajskog poluotoka i Sumatre (Singapurski put). Najznačajniji su plovidbeni pravci između jap. luka i luka Angloamerike, Australije, ji Azije i Južne Amerike, zatim oni iz Angloamerike i Dalekog istoka, Australije i Novog Zelanda, te putovi između luka Dalekog istoka, Australije, Novog Zelanda i Panamskog kanala; brojne transpacifičke rute presijecaju Havaje i neka otočja u njegovu središnjem i jz dijelu; najmanji promet ima ji dio T. o. (izvan plovidbenih ruta). Danas u robnom pom. prometu prevladava prijevoz nafte i naftnih derivata (iz SAD, Indonezije i s Bliskog istoka u Japan), željezne rude iz Australije, gotovih industr. proizvoda iz i Azije u SAD i obratno. Gl. luke: Los Angeles, San Francisco-Oakland i Seattle (SAD); Vancouver (Kanada); Vladivostok (SSSR); Kobe, Yokohama, Chiba, Tokyo i Kawasaki (Japan); Shanghai, Ta-lien i Canton (Kina); Hong Kong; Pusan i Inchon (Koreja); Singapore; Sydney, Newcastle, Gladstone i Melbourne (Australija); Callao (Peru), Valparaiso (Čile). – U Ptolemejevo doba (2. st.) istočnoazij. mora nazivala su se Oceanus orientalis. U doba. geogr. otkrića otkrio ga je V. Núñez de Balboa prešavši Panamsku prevlaku (1513). Potkraj 1520. F. de Magellan dospio je do j dijela T. o., a 1542. R. L. de Villalobos otkrio je dijelove Karolinškog i Palauskog otočja. God. 1564. A. L. de Legaspe otoke Cebú i Luzon; 1567. A. de Mendaña otkriva Solomonske otoke, a 1595. otočja Marquises i Santa Cruz; 1606. P. F. de Quirós otkriva Tahiti i Nove Hebride, a L. V. de Torres prvi je prošao između Nove Gvineje i s Australije (Torresov prolaz); A. J. Tasman otkrio je (1642-44) z obalu Novog Zelanda, Tongu i Fiji; otočje Tuamotu i Bismarckovo otočje te s obalu Nove Gvineje otkrili su (1616) J. Le Maire i W. C. Schouten. Cilj tih prvih putovanja ugl. je bila potraga za zlatom i mirodijama; znanstvena istraživanja počela su tek u 18. st. ; najvažnija su takva putovanja V. Beringa (1728-41), J. Cooka (1768-71, 1772-75, 1776-79), F.F. Belinsgauzena (1819-21), J.C. Rossa (1839-43). Belinsgauzen je plovio još južnije od Cooka, a Englez J.C. Ross dopro je blizu Antarktike (Rossovo more). Od dr. pol. 19. st. istraživanja T. o. obavljaju se putem oceanogr. ekspedicija, od kojih su najvažnije: Challenger (1872-76), Tuscarora (1873-78), Gazelle (1874-76), Albatross (1887-1900), Vitjaz (1886-89), Planet (1906-08), Discovery II (1932-33), R. E. Byrd (1946-47), Albatross II (1947-48), Challenger II (1950-52), Norpac (1955), Equapac (1956), J.M. Šokaljski (1960). Osobito veliko značenje imala su istraživanja u okviru Međunarodne geofizičke godine (1957-58). U najnovije vrijeme najviše se pažnje posvećuje istraživanjima oceanskih bioloških bogatstava (hrana) i mineralnih zaliha. – Kolonijalna osvajanja azij. obala započeli su Španjolci i Portugalci u dr. pol. 16. st.; poslije kolonizaciju nastavljaju i dr. evr. pom. sile; organiziraju se istočnoindijske kompanije; u međuvremenu i Rusi naseljavaju istočnoazijske otoke. Suprotnosti u interesima kapitalističkih zemalja izazvale su više međusobnih ratova i pom. bitaka (Yalu, Port Arthur, Žuto more, Tshushima, Filipini). Pred početak I svj. rata Nijemci su držali Marijanske, Marshallove, Bismarckove i Karolinške otoke, Novu Gvineju, z dio otoka Samoe; Chingtao je bio baza za vođenje krstaričkog rata (2 oklopna krst. i 4 krs. – 1 austroug. krs.); Nova Gvineja kapitulirala je iskrcavanjem brit. snaga (21. 9. 1914), a Japan je pom. desantom zauzeo Chingtao (7. 11. 1914); ubrzo su Nijemci izgubili sve tihooceanske posjede. Između dva svj. rata, nakon formiranja osovine Rim–Berlin–Tokio, T. o. postaje značajno globalno pom. ratište. Drugi svj. rat započeo je napadom na → Pearl Harbor (1941); karakteriziraju ga desantne operacije i pom.-zračne bitke. Podmornički rat imao je znatno manji intenzitet (→ svjetski rat, drugi). Nakon II svj. rata i nove blokovske polarizacije, SAD i njihovi azij. saveznici formirali su više vojnih paktova (ANZUS, SEATO) i sklopili niz bilateralnih ugovora radi suprotstavljanja oslobodilačkim pokretima u bivšim kolonijama. Naoružava se Japan, Južna Koreja i Tajvan. Lokalni ratovi u Koreji (1950-53) i Vijetnamu (1964-73) pokazali su neefikasnost amer. strategije; na Dalekom istoku SSSR je na amer. poteze reagirao jačanjem Tihooceanske flote, širenjem njezine operacijske osnovice u Ohotskom i Beringovu moru i jačanjem obrane na Kurilskom otočju i Sahalinu. Zbog strateškog značenja T. o. na njemu su danas koncentrirane značajne vojnopom. snage: Treća i Sedma flota RM SAD, Tihooceanska flota RM SSSR, flota jap. RM i RM NR Kine (pretežno obalna); udarne sovj. i amer. snage jesu strateške i napadne podmornice, krstarice i zrakoplovstvo te des. brodovi i mornarička pješadija. Značajne baze RM SAD: Bremerton, otoci Guam i Okinawa, Yokosuka, Kure, Sasebo i Maizuru (Japan), Kodiak (Aljaska), Pearl Harbor (Hawaii), Long Beach, San Diego, San Francisco i Subie Bay (SAD); baze RM SSSR: Vladivostok, Anadir, Petropavlovsk (Kamčatka), Korsakov i Aleksandrovsk (Sahalin); baze drugih RM: Sydney (Australija), Kure i Sasebo (Japan), Surabaja (Indonezija), Chingtao, Shanghai i Chanchiang (NR Kina).