Broz, Josip - Tito

Broz, Josip - Tito (Kumrovec, 1892 Ljubljana, 1980), revolucionar, vojskovođa i državnik; predsjednik SFRJ, predsjednik SKJ, maršal Jugoslavije i vrhovni komandant oružanih snaga SFRJ. Kao metalski radnik u Zagrebu (1910-11) stupa u radnički pokret; radi u tvornicama metalne industrije u Sloveniji (Kamnik), Češkoj, Njemačkoj i Austriji. Od jeseni 1913. služi voj. rok u Beču i Zagrebu. Kao vodnik poslan je 1914. na austroug.-srp. frontu; u januaru 1915. na rus. je fronti ranjen i zarobljen. Oslobođen je nakon februarske revolucije (1917) i sudjeluje u protuvladinim julskim demonstracijama u Petrogradu. Nakon nekoliko hapšenja i bjegova stiže u Omsk (Sibir) i prijavljuje se u odred Crvene garde. U decembru 1919. postaje član Jugosl. sekcije RKP (b), a nakon povratka u Jugoslaviju 1920. i član KPJ. God. 1925. prema direktivi Nezavisnih sindikata odlazi na rad u brodogradilište u Kraljevici. Postaje radnički povjerenik, sekretar sindikalne i partijske organizacije, član Okružnog komiteta za Hrvatsko primorje. Otpušten je 1927. zbog organiziranja štrajka. U Zagrebu je kooptiran u Mjesni komitet. Na VIII konferenciji zagrebačke partijske organizacije (u februaru 1928) imenovan je polit. sekretarom Mjesnoga komiteta KPJ. Na tzv. Bombaškom procesu u Zagrebu osuđen je na 5 god. robije (izdržao u Lepoglavi i Mariboru). God. 1934. odlazi u Beč (uzima pseudonim Tito), postaje član Politbiroa CK KPJ, a 1935. odlazi u Moskvu kao predstavnik KPJ u Kominterni. Na njegovu inicijativu u augustu 1936. donesena je odluka da CK KPJ prijeđe u Jugoslaviju. Tito u zemlji vodi protufrakcijsku borbu, jača KPJ, reorganizira SKOJ i organizira odlazak jugosl. dobrovoljaca u Španjolsku. Od 1937. generalni je sekretar KPJ. Formira privremeno rukovodstvo KPJ, od kojega je poslije konstituiran CK KPJ (Bohinj, 1939). Na V zemaljskoj konferenciji u Zagrebu (decembar 1940) izabran je za generalnog sekretara novog CK KPJ. U okupiranom Zagrebu 10. 4. 1941. saziva sjednicu CK KPJ i CK KPH; staje na čelo Vojnog komiteta, koji, prema odluci KPJ, 15. 4. upućuje proglas jugosl. narodima da pruže otpor okupatoru i nastave borbu do konačne pobjede. Poč. maja 1941. u Zagrebu je, na Titovu inicijativu, održano savjetovanje rukovodoćeg aktiva KPJ. Formiran je Glavni štab NOPOJ (27. 6. 1941), a J. B. Tito postaje njegov komandant. Politbiro CK KPJ na sjednici u Beogradu (4. 7. 1941) donosi odluku o početku ustanka. Iz Beograda 16. 9. 1941. odlazi u z Srbiju na oslobođeni teritorij, kamo se premješta i sjedište Glavnog štaba i Politbiroa CK KPJ. Na savjetovanju u Stolicama (26. 9. 1941) Glavni štab preimenovan je u Vrhovni štab (VŠ). Donijeta je i odluka ο partizanskoj vojsci i rukovođenju NOB-om kako bi se pretvorila u općenar. oslobodilački rat u cijeloj Jugoslaviji. Na temelju iskustava iz Prve neprijat. ofanzive i iskustava iz dotadašnjih borbi Tito uviđa potrebu formiranja pokretnih voj. jedinica; 22. 12. 1941. formirana je Prva proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada. Na temelju uspješnog razvoja NOB-a (posebno nakon II i III neprijateljske ofanzive) i međunar. situacije, ujesen 1942. Tito je ocijenio da valja započeti borbu za strateg. prekretnicu na jugosl. ratištu. Donijeta je odluka ο formiranju novih divizija i korpusa (1. 11. 1942) u NOVJ (→ Jugoslavenska narodna armija). Na njegovu inicijativu održano je u Bihaću I zasjedanje AVNOJ-a (26. i 27. 11. 1942), kojim je uspostavljen najviši izvršni organ vlasti nove Jugoslavije. Dana 18. 12. 1942. Tito donosi odluku ο osnivanju → Sekcije za ratnu mornaricu pri Štabu IV operativne zone i određuje njezine zadatke, što je označilo početak organiziranog vođenja → Narodnooslobodilačkog rata na Jadranu. Naredbom komandanta VŠ (18. 10. 1943) formirana je → Mornarica NOVJ. Teheranska konferencija (1943) priznaje NOVJ kao savezn. armiju i od tada počinje intenzivnija savezn. pomoć NOVJ, a Mornarica NOVJ dobiva posebno značenje. Na II zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu (29-30. 11. 1943) utemeljena je federativna Jugoslavija; formiran je NKOJ kao privremena vlada na čelu s Titom, kojemu je dodijeljeno zvanje maršala Jugoslavije. Pozivajući se na Titovo revoluc. djelo i ličnost, Klub pomoraca u New Yorku donosi Rezoluciju (18. 2. 1944), kojom jugosl. pomorci izvan jadranskih voda otkazuju poslušnost Kraljevskoj vladi u emigraciji i svrstavaju se pod zastavu nove Jugoslavije. Nakon neuspjela njem. desanta na Drvar (25. 5. 1944), Tito se avionom prebacio u Bari, a odatle 7. 6. 1944. brit. razaračem Blackmore na → Vis, koji od tada postaje ne samo gl. vojnopom. baza Mornarice NOVJ nego i voj. i polit. centar nove Jugoslavije. S Visa je Tito od 8. 6. do 18. 9. 1944. rukovodio operacijama NOVJ i Mornarice NOVJ, izgradnjom nar. vlasti te vodio intenzivnu vanjsku politiku. Na Visu je 16. 6. 1944. potpisan i sporazum između NKOJ i Kraljevske vlade u izbjeglištvu, koju je predstavljao Ivan Šubašić. Polit. i vojni tok NOR-a Tito usmjerava prema završnim operacijama oslobođenja zemlje, posebice Dalmacije. Nakon posjeta Moskvi i dogovora o zajedničkim operacijama NOVJ i Crvene armije, Tito iz Visa prelazi u Beograd (27. 10. 1944). Sporazumom Tita sa Šubašićem (1. 11. 1944) formirana je nova vlada s Titom na čelu. Tim sporazumom odlučeno je da se brodovi Kraljevske mornarice u izbjeglištu vrate novoj Jugoslaviji. Odlukom vrhovnog komandanta Tita 1. 3. 1945. formirane su I, II i III, a 2. marta i IV armija; NOVJ preimenovana u JA, VŠ u Generalštab JA, a Mornarica NOVJ u Jugoslavensku mornaricu. Na III zasjedanju AVNOJ-a, AVNOJ je preimenovan u Privremenu narodnu skupštinu Jugoslavije (Beograd, 7–10. 3. 1945), a za predsjednika vlade imenovan je Tito. Prema njegovoj zamisli, Generalštab JA donio je plan za završne operacije i konačno oslobođenje zemlje. Jugoslavija je potpuno oslobođena 15. 5. 1945. Dne 29. 11. 1945. proglašena je FNRJ. Tito obavlja vodeće polit. i drž. funkcije: generalni je sekretar KPJ, predsjednik NOF-a Jugoslavije, predsjednik vlade, ministar narodne obrane i vrhovni komandant JA. Nakon Rezolucije Informbiroa (1948) Tito se suprotstavio staljinizmu, a to su potvrdili delegati V kongresa KPJ (Beograd, 21-27. 7. 1948), ponovno ga izabravši za generalnog sekretara KPJ. Razrađuje nove putove razvitka jugosl. društva na temeljima radničkog samoupravljanja (Osnovni zakon o upravljanju drž. poduzećima, 1950) i neposredne socijal. demokracije. Podršku Titu dao je VI kongres KPJ (Zagreb, 1952), koji donosi i odluku o promjeni imena KPJ u SKJ. Na temelju novog Ustavnog zakona (1953), Tito je izabran za predsjednika Republike (14. 1. 1953). Beogradskom deklaracijom (1955) utvrđena su načela ravnopravnih odnosa između FNRJ I SSSR, a Moskovskom deklaracijom (1956) između SKJ i KPSS, što je bio značajan Titov prilog pozitivnom razvoju odnosa u međunar. komunističkom pokretu. U julu 1956. na Brijunima Tito, Naser i Nehru utvrdili su načela aktivne i miroljubive koegzistencije, nesvrstavanja u voj.-polit. blokove te ravnopravnosti narodâ; na toj je osnovi poslije izrastao pokret nesvrstanosti. Tito je inicijator i I (beogradske) konferencije šefova državâ i vladâ nesvrstanih zemalja (1961) i jedan od najaktiv-nijih organizatora i sudionika na svim konferencijama nesvrstanih zemalja (posljednji put u Havani 1979). Dosljedan politici dobrosusjedskih odnosa na temeljima ravnopravnosti, Tito je zaslužan što je Jadran postao zona mira i suradnje. God. 1970. pokrenuo je reformu Federacije i potaknuo izradbu amandmana na Ustav SFRJ. Na X kongresu SKJ (maj 1974) izabran je za doživotnoga predsjednika SKJ, a novim Ustavom SFRJ (1974) i za doživotnog predsjednika SFRJ. Kao predsjednik SFRJ i vrhovni komandant oružanih snaga, posebnu pozornost pokazivao je razvoju RM i pomorstva. Njegova privrženost moru, govori, poruke i izjave o pomorstvu znatno su pridonijeli jačanju i afirmaciji Jugoslavije kao pom. zemlje. Posebice je vodio računa o kadrovima. Posjetio je Upravu škola i kursova Mornarice NOVJ na Visu (17. 7. 1944), Vojno-pom. školski centar u Divuljama (1951. i 1960) i Mornarički školski centar u Lori (1977. i 1979). U govoru oficirima i mornarima RM (Split, juli 1946) rekao je: »Ali, najvažniji su ipak ljudi, nesalomljive volje i čelična srca, spremni da ulože sve svoje napore u radu na stvaranju mornarice koja odgovara zemlji kao što je naša Jugoslavija«. Na proslavi desetogodišnjice RM (10. 9. 1952), promatrao je defile flotnih jedinica sa š. br. Galeb, usidrenog ispred Splita. Tom je prilikom naglasio: »Mi ćemo postići taj cilj da naša RM bude obrambena sila kadra da obrani sve ono što smo stekli i što je vjekovima bilo naše . . . Mi kao pom. zemlja imamo uslove da izgradimo jaku trg. mornaricu koja odgovara jednoj ovakvoj pom. državi.« U čestitki povodom tridesetogodišnjice RM, pomorstva

i riječnog brodarstva Jugoslavije stoji: »Mi nikada ne smijemo zanemariti činjenicu da je Jadransko more naša prirodna spona sa svijetom. Zato moramo neprekidno i dalje raditi na rješavanju svih pitanja koja pridonose bržem razvoju SFRJ kao pom. zemlje.« Obišao je sva naša brodogradilišta i prisustvovao porinuću više brodova. U znak priznanja imenovan je počasnim predsjednikom DPUPJ. »Bokeljska mornarica 809.« u Kotoru imenovala je Tita svojim počasnim admiralom, a za razvoj jugosl. pomorstva Tito je u Zagrebu primio (1977) → Plavu vrpcu Vjesnika. U misijama mira na š. br. → Galeb službeno je posjetio 18 zemalja (318 dana na brodu). Posljednju smotru Flote, u povodu proslave tridesetpetogodišnjice RM, Tito je izvršio u rat. luci Lori (11. 9. 1977). Umro je 4. 5. 1980. u Kliničkome bolničkom centru u Ljubljani. Pokopan je u Beogradu u Kući cvijeća, koja je dio Memorijalnog kompleksa Josip Broz Tito. Na pogrebu predsjednika SFRJ i jednog od najvećih vojskovođa, političara i državnika 20. st. bilo je 209 delegacija iz 127 zemalja. Pisana Titova ostavština ima više od 60 svezaka. Josip Broz Tito, Sabrana djela (30 knjiga, 1989).