Sredozemno more

Sredozemno more, rubno more Atlantskog oceana između Evrope, Azije i Afrike; 2 965 000 m². S Atlantskim oceanom vežu ga Gibraltarska vrata, a s Crvenim morem Sueski kanal; duljina oko 2100 M (paralela 35°N); prosječna širina oko 390 M. Obalna crta duga je oko 38 550 km (13 311 km otpada na otoke). Najrazvedenija je s obala (Apeninski i Balkanski poluotok te Mala Azija); najslabije su razvedene ji i j obala (Gabeski i Sidranski zaljev). Reljef S.m. karakterizira vrlo uzak šelf (18% dna; najizraženiji je na s Jadranu i pred tuniskom obalom) i strme kontinentalne padine. Najveća je dubina 4594 m (35°38' N; 21°50' E); prosječna je dubina 1430 m; oko 50% S.m. ima dubinu manju od 1000 m. Spojnica rta Bona (Tib) na tuniskoj i rta Boea na sicilskoj obali dijeli S. m. na i i z bazen. U z bazenu nalazi se Alboransko (najveća dubina 1477 m), Bakarsko (2500 m; Baleari), Ligursko (Korzika) i Tirensko more (3730 m; Sicilija, Sardinija, Toskanski, Pontijski, Liparski i Egadski otoci). U i dijelu je Jonsko more (5121 m; otoci: Krf, Paxoi, Levkás, Kefallinia, Zákinthos), koje je preko Otrantskih vrata spojeno s Jadranskim, Egejsko (3411 m), Mramorno (1200 m), Crno (2018 m), Azovsko (13 m) i Levantsko (2633 m) more; i bazen se dijeli na z (Matapanski jarak, 4594 m) i i kotlinu (jarci: Kretski, 3310 m; Rodoski, 3590 m; Ciparski 2633 m; Salumski, 3345 m; veći otoci: Kreta, Rhódos, Cipar). Južno od Sicilije (Sicilski prolaz) nalazi se Malta, Pantelleria i Pelagijski otoci. Nanos mor. dna na šelfu ugl. je od čestica terigenog podrijetla (mulj, pijesak, ostaci litotamnijskih algi i ljuštura školjki); u Tirenskom moru nanos je vulkanskoga a u Bakarskom i Alboranskom moru većinom pteropodijskog podrijetla; u i bazenu glaukonit i vapnenačke ljušturice pteropodâ i radiolarijâ; u velikim dubinama prevladava pijesak i glina. Po postanku S. m. ostatak je golemog oceana Tetisa, koji se u geol. prošlosti (od karbona do krede) pružao od Antilâ do Indokine. Orogenim pokretima, koji su najjači bili u tercijaru, nabrani su i izdignuti planinski sistemi koji danas okružuju S. m. (Alpe, Dinaridi, Atlas i dr.). Abisalna i batipelagična fauna vrlo je siromašna zbog visokih dubinskih temperatura. U S. m. živi više od 500 vrsta ribe, ali, zbog nedostatka zooplanktonâ, u manjim količinama. Najbogatije je područje oko Sicilije i duž alžirsko-tuniske obale. Ekonomski je značajna srdela, brgljun, skuša, lokarda, tuna i trup; na plićim kamenitim podmor. pragovima živi škrpina, ugor, zubatac i jastog; na otvorenom moru žive veća jata pliskavicâ (dupinâ) a mor. su psi rjeđi. S. m. pretežno leži u suptrop. klimatskom pojasu (blaga i kišna zima, vruća i suha ljeta); j dio, osobito zimi, pod utjecajem je suptrop. maksimuma (saharska anticiklona); s dio, osobito zimi, pod utjecajem je atlantskih ciklona koje se prema S. m. kreću ustaljenim stazama; ciklone su najčešće u sr. dijelu zimi, a u i u jesen i u proljeće (→ sredozemna ciklona). Ljeti je S. m. pod utjecajem azorskog maksimuma i depresije nad Bliskim i Srednjim istokom (etezijsko strujanje prema istoku; stabilno i lijepo vrijeme). Relativna vlažnost zraka raste od juga prema sjeveru: srednja 55%. Oblačnost je mala, najveća je zimi. Oborine su najveće u jesen i zimi; srednja je god. količina oborina na franc. obali 670 mm, u Aleksandriji 210 mm. Temp, zraka raste od sjevera prema jugu. Magle su vrlo rijetke; javljaju se najčešće u jesen i proljeće, a ljeti i u mor. prolazima (Gibraltarska vrata, Bonifacioski prolaz). Srednja je februarska temp, zraka na afr. obali 14 °C, na sz obalama 10 °C; srednja je temp, u augustu od 24 °C na sz, do 28 °C na i dijelu. Dani bez vjetra rijetki su; vjetrovi jači od 7 Bf najčešći su zimi. Ljeti su vjetrovi ugl. anticiklonalni (na s dijelu W i NW, a prema jugu više N i NE); izmjenjuju se vjetrovi s mora i kopna. Zimi (suptropski pojas visokog tlaka nad sr. i j Evropom) vjetrovi pusu s obala i prilagođavaju se obalnoj orografiji; u z dijelu prevladavaju W, u i E (olujni vjetrovi dolaze iz NW-SW, također i NE u blizini Cipra), aus dijelu N vjetrovi (često olujne jačine; mistral). Boja mora pretežno je modra (najizrazitija u Jonskom moru); u Gibraltarskim vratima i Alboranskom moru zelenkasta; pri riječnim ušćima žutosmeđa. Prozirnost je u prosjeku 50 m; najveća je u i dijelu i dostiže 60 m. Temp, mora je prosječno 1 ··· 2 °C viša od temp, zraka; god. kolebanje površinske temp, mora uz afr. obalu iznosi 10 °C, a u Crnom moru i do 20 °C; sr. je februarska temp, mora krajnjeg i dijela 17 °C, u Lionskom zaljevu 9 °C; ljeti na krajnjem i dijelu dostiže i do 30 °C, u Lionskom zaljevu 20 °C. Slanost je mora zbog jakog ispari van ja vrlo visoka, najveća je i od Cipra 39,5‰, a najmanja u Crnom moru (dunavska delta 8 do 9‰). Mor. struja dolazi iz Atlantskog oceana; teče duž afr. obale i nastavlja u smjeru obrnutom kretanju kazaljke na satu uz formiranje posebnih strujnih krugova; u i dijelu teče duž egip. i levantske obale; jedan ogranak iz Egejskog mora kroz Jonsko ulazi u Jadransko more (teče u obrnutom smjeru kretanja kazaljke na satu), a zatim se spaja s ogrankom koji teče prema Tirenskom moru; brzina struje je najveća kod Gibraltarskih vrata (2,5 čv), u ostalim dijelovima 0,5 ··· 1,5 čv (zbog utjecaja vjetra i mor. mijena u tjesnacima može dostići 4 čv). Mor. mijene nisu značajne; amplituda opada od z prema i, redovito je niža od 1 m (u Gibraltarskim vratima viša od 1,5 m, u Gabèskom zaljevu do 1,8 m). Mor. valovi ovise o vjetrovnom režimu; valovi živog mora na otvorenom moru su do 5 m (iznimno 9 m), a duljina do 40 m; prema ljestvici WMO prevladava stanje mora 4. S. m. ima velik ekonomsko-prometni značaj; kroz njega prolazi jedna od najvažnijih svj. pom. komunikacija koja povezuje sz Evropu, Srednju i Sjevernu Ameriku sa Bliskim istokom; u tome značajnu ulogu ima Sueski kanal; Korintski kanal je kraći plovni put pri plovidbi iz Jonskog u Egejsko more. Preko kanala Dunav–Rajna–Majna S.m. povezano je sa Sjevernim morem, a preko franc. Canale du Midi s Biskajskim zaljevom. S. m. je i strateški značajno zbog njegova položaja (između tri kontinenta), rasporeda mor. prolaza (tjesnaca) na kojima se ukrštavaju kopneni i pom. strateški pravci (povezuju ga s Atlantskim oceanom, Crvenim morem i Indijskim oceanom). Gl. luke (gradovi): Algeciras, Cartagena, Valencia, Barcelona, Marseille, Genova, Napulj, Cagliari, Augusta, Taranto, Venezia, Trst, Koper, Rijeka, Bar, Pirej, Solun, Istambul (Carigrad), Izmir, Bayrut (Bejrut), Haifa, Tel Aviv-Yafo, Aleksandrija, Benghazi, Tarabulus Al Garb (Tripoli), Tunis, Sfax, Arzew, Alger (Alžir). – Feničani su najvjerojatnije prvi dobro upoznali S. m.; nastavljaju Grci, Kartažani i Rimljani. Prvu geogr. kartu S. m. spominje Herodot. Ptolemejevu kartu S.m. (2. st.) prihvatili su i ostali kartografi. Na osnovi podataka mletačkih i genovskih pomoraca M. de Chazelles 1686. izrađuje atlas (22 karte); mlet. astronom Vincenzo Maria Coronelli (1695. i 1718) izdao je oko 400 karata Sredozemnog mora. Istraživanja S.m. počinju poč. 19. st. (LuigiF. Marsigli, Histoire physique de la Mer, Amsterdam 1725). Sistematskija istraživanja (od 1816) obavljaju Francuzi (brod odn. ekspedicija La Chevrette, Travailleur, Albatros), Talijani (Washington, Immacolata Concezione), Britanci (Porcupine, Shearwater); serijska ispitivanja (od 1885) obavlja i knez od Monaka (Hirondelle, Princesse Alice); Austro-Ugarska istražuje brodom Pola (1897). U Genovi je 1908. osn. Međunarodna komisija za znanstvena istraživanja S. m. (engl. International Commision for the Scientific Exploration of the Mediterranean Sea), koja i danas ima značajnu ulogu u sistematskom istraživanju Sredozemnog mora, posebno u drugoj pol. 20. st.; važnije ekspedicije: Calypso, President Theodore Tissier, Scimandarri, Chain, Origny, Atlantis II, Meteor, Snelius, Glomar Challenger; posebno su značajna istraživanja za Međunarodne geofizičke godine (1957-58; na Jadranu sudjelovali jugosl. brodovi Miner i Spasilac). U posljednje dvije decenije ekspedicijska istraživanja zamijenili su međunar. projekti (MEDOC, MEDALPEX i dr.). – Najstarija civilizacija na Sredozemlju je egipatska i nešto mlađa egejsko-kretska; obje doživljavaju kulminaciju ← 2500. do ← 2000. godine; od ← 1400. stvara se mikenska civilizacija (širi se prema Maloj Aziji i Helespontu) i traje do ← oko 1150. ; Feničani dominiraju S. m. od ← 14. do ← 8. st. Grci na ruševinama stare egejske civilizacije izgrađuju svoju, helensku, koja dostiže vrhunac u ← 5. st.; od ← 336. do ← 323. vodeću ulogu preuzima makedonska civilizacija (Aleksandar III Makedonski). U ← 3. st. javljaju se Rimljani, koji su se savladavanjem Kartage (← 264. do ← 146.) proširili duž sredozemnih obala; Rimsko Carstvo raspalo se u 4. st.; u z Sredozemlju osnovano je više državica, a u i Bizantsko carstvo (do kraja srednjeg vijeka). Od 7. st. šire se → Arapi. Zapadna Evropa (11-14. st.) preko S.m. vodi križarske ratove; oživljava pom. trgovina između Zapada i Istoka; u tome su važnu ulogu imali Venecija, Pisa, Genova i Dubrovnik. Od 14. do 19. st. u i Sredozemlju dominiraju Turci, što je imalo negativne posljedice u razvoju sredozemnih država; tome je pridonijelo otkrivanje Amerike i novog pom. puta za Indiju. U rusko-tur. ratu (1768-74) rus. baltička flota (adm. A. Orlov) došla je u pomoć grč. ustanicima; u bitki kod → Çeşme uništena je Otomanska flota; jača utjecaj Rusije na Sredozemlju. V. Britanija okupiranjem Egipta (1882) preuzima prevlast na S.m. (1704. zauzela Gibraltar, 1800. Maltu, 1878. Cipar). Poslije ekspanzije u Afriku Italija je izgradila baze u Tobruku i Dodekanezima. S.m. strateški je značajno zbog njegova položaja (između tri kontinenta), rasporeda mor. prolaza (tjesnaca) na kojima se ukrštavaju kopneni i pom. strateški pravci (povezuju ga s Atlantskim oceanom, Crvenim morem i Indijskim oceanom. U I svj. ratu 5. m. jedno je od pom. ratišta; Céntrame sile vode podmornički rat; snage An tante vode borbu za pom. komunikacije i ne dozvoljavaju austroug. floti da vodi akcije izvan Jadranskog mora. U II svj. ratu S.m. postaje značajno pom. ratište; Saveznici vode borbe za održavanje uzdužnih pom. komunikacija, a sile Osovine za komunikacije koje vode za afričko ratište. Vođeno niz pom. i pom.-zračnih bitaka (→ Sjevernoafrički desant, desant na Siciliju i Kalabriju, kod Salerna i Anzija; → svjetski rat, drugi). Poslije II svj. rata situacija se na S. m. znatno izmijenila; niz zemalja postale su nezavisne (danas članice Pokreta nesvrstanih). Italija je izgubila prekomorske posjede; utjecaj V. Britanije i Francuske je ograničen. Na današnji strateški značaj S.m. utječe blokovska polarizacija koja ga u svojim planovima tretira integralnim dijelom južnoevr. ratišta, formiranje niza samostalnih država koje su se opredijelile za Pokret nesvrstavanja, otkrivanje oko ²/₃ ukupnih svj. rezervi nafte u zemljama s Afrike i Bliskog Istoka. Javljaju se vojno-polit. krize i lokalni ratovi, odn. vojne intervencije: arapsko-izraelski ratovi (1948, 1956, 1967, 1973), anglo-francuska agresija na Egipat (1956), američka intervencija u Libanonu (1958), turska agresija na Cipar (1974) i povremene izraelske agresije na Libanon protiv PLO (od 1978). Na S. m. najveća je koncentracija rat. flota u svijetu. Njime krstari franc. Toulonska eskadra i amer. VI flota (oslanja se na suradnju s RM zemalja NATO pakta i na vojnopom. baze: Gibraltar, Cartagena, La Spezia, Napoli, Taranto, Tórtola, Augusta, La Valetta, Pirej, Soúdha) i sovj. V eskadra (vojnopom. baze u Crnom moru i u prijateljskim zemljama Afrike). Za članice NATO-a (Italija, Grčka, Turska) značajna je tzv. isturena obrana i Sredozemlja (prva obrambena linija: Bospor, Mramorno more, Dardaneli i otoci u Egejskom moru; druga: Kreta, Cipar i Peloponez; treća Mesinski prolaz, Sicilija i Sicilski prolaz).