Jugoslavija

Jugoslavija (Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija – SFRJ), država u ji Evropi (Balkanski poluotok 75%) s izlazom na Jadransko more; obuhvaća j dio s umjerenog pojasa (40°51' ··· 46°53' N, 13°23' ··· 23°02' E); ima značajan geopolitički položaj jer razdvaja zemlje članice NATO-pakta i Varšavskog ugovora u južnoj Evropi; 255 804 km²; 23 411 000 st. (1987); čini je šest republika: Bosna i Hercegovina (51 129 km²; 3 398 000 st.), Crna Gora (13 812 km²; 625 000 st.), Hrvatska (56 538 km²; 4 672 000 st.), Makedonija (25 713 km²; 2 065 000 st.), Slovenija (20 251 km²; 1 937 000 st.), Srbija (88 361 km² s 9 714 000 st.; teritorij bez pokrajina 55 968 km² s 5 816 000 st., SAP Kosovo 10 887 km² s 1 848 000 St., SAP Vojvodina 21 506 km² s 2 050 000 st.). Stanovnici: Srbi (36,3% st., 1981), Hrvati (19,7%), Muslimani (8,9%), Slovenci (7,8%), Albanci (7,7%), Makedonci (6%), Crnogorci (2,6%), Madžari (1,9%) i dr. narodnosti (9,1%); porast st. 0,7% (1985). Više od 3 mil. živi u inozemstvu (Evropa, Sjeverna i Južna Amerika); na privremenom radu 884 968 (čl. obitelji 249 899). SFRJ (1981) ima 27 656 naselja (prosječan broj st. 811); od toga 883 grada: 37 više od 50 000 st. (Titograd 96 074, Zadar 60371, Pula 56 153), a 14 više od 100 000 st. (Novi Sad 170 020, Split 169 322, Rijeka 159 433, Priština 108 083, Ljubljana 224 817, Sarajevo 319 017, Skoplje 408 143, Zagreb 649 586), gl. grad Beograd (1 087 915 st.). Novčana jedinica dinar (1 YUD = 100 para). Društveni bruto-proizvod 1710 $/st. (1983). J. obuhvaća tri prirodne cjeline: jadransko primorje na jz, Panonsku nizinu na si i planinsko područje između njih; iznad 200 m apsolutne visine leži 71% teritorija, a ispod 29%. Najveća je duljina J. u smjeru NW–SE (Rateče–Devđelija) 920 km, a najveća širina u smjeru NE-SW (Metković–Horgoš) 400 km. Obala, otoci i planine u primorju imaju dinarski smjer pružanja NW–SE; osobito je izraženo usporedno pružanje obale i otoka (dalmatinski tip obale). Zračna udaljenost između Zaljeva sv. Jerneja (z istarska obala) i ušća Bojane iznosi 620 km (→ Jugoslavensko primorje). Planinsko područje J. sastoji se od Alpa (Triglav, 2864 m), Dinarida, Šarsko-pindskog gorja, Rodopa, Karpatsko-balkanskih planina. Sredozemna klima u primorju, izrazito kontinentalna na si, umjereno kontinentalna do planinska u većem dijelu unutrašnjosti; sr. zimska (januar) temp. 4 ··· 9 °C u primorju, od – 1 do + 2 °C u panonskom te od – 2 do – 3 °C u planinskom području; sr. ljetna (juli) temp. 21 ··· 27 °C u primorju, 21 ··· 24 °C u Panonskoj nizini, do 19 °C u planinskom području; oborine: 500 ··· 1000 mm na otocima, 1000 ··· 1500 mm u primorju, 500 ··· 1200 mm i 1000 ··· 1200 mm u planinskom području (Crkvice, iznad Boke kotorske 5000 mm); zimi je u si dijelu zemlje osobito jak N vjetar (košava), u vardarskoj dolini vardarac, a u primorju najčešći su bura, jugo i maestral. Hidrografiju karakteriziraju veliki vodotoci ukupne duljine oko 120 000 km, a 1850 rijeka dulje je od 10 km; crnomorskom slivu pripada 69,5% rijeka (Dunav i Sava s pritocima); jadranskom slivu 21,2% (Soča – 94 km u SFRJ, Mirna, Zrmanja, Krka, Cetina, Neretva, Bojana, Drim), a egejskom slivu 9,3% rijeka (Vardar s pritocima); dva su hidroenergetsko-plovidbena sistema: Dunav–Tisa–Dunav te Đerdap I i II. Od mnogobrojnih jezera (oko 220; 850 km²) 6 ih je s površinom većom od 10 km²; najveća su tektonska jezera Skadarsko, Ohridsko, Prespansko i Dojransko; ledenjačka su jezera Bledsko, Bohinjsko i Plavsko; riječna: Palićko jezero; krška jezera: Plitvička jezera i Plivsko jezero; u jadranskom pojasu dvije su kriptodepresije: Skadarsko i Vransko jezero (na Cresu); umjetna jezera: Derdapsko, Jablaničko, Peručko (Cetina), Mavrovsko i Zvorničko. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je oko 30% aktivnog st., u industriji, rudarstvu i građevinarstvu oko 33%, a u uslužnim djelatnostima 37% st. (1981); u ribarstvu oko 4500 ljudi, u brodogradnji oko 28 000, u unutrašnjem brodarstvu oko 6500 te u mor. brodarstvu oko 18 000. Industrija je vodeća grana privrede (u ukupnom društvenom proizvodu industrija i rudarstvo sudjeluju s oko 45%). Razvijena je prehrambena (uključena alkoholna i bezalkoholna pića), tekstilna, drvna, duhanska, farmaceutska, kemijska, petrokemijska, strojna, automobilska, elektron, industrija; crna i obojena metalurgija. Rudarstvo: ležišta ugljena, nafte (4,1 mil. t, 1985), zemnog puna, boksita, bakrene, olovne, cinčane, kromne, manganske, uranske i dr. ruda te srebra, zlata, kamene soli; istražuje se nafta iz jadranskog podmorja. Brodogradnja (36 brodova s 259 173 brt, 1985); gl. brodogradilišne RO članice su → Jadranbroda i → Dunavbroda. Poljoprivreda i ribarstvo sudjeluju u društvenom proizvodu J. s oko 9,0%. Uzgajaju se žitarice (najviše kukuruz, pšenica), krumpir, šećerna repa, uljna repica, suncokret, voće i povrće, vinova loza, maslina, duhan i dr. Šumarstvo (1985): 15,3 mil. m³ drva. Ribarstvo (1986): oko 51 424 t (srdela 32 856 t, papalina 4848 t, inćun 647 t, skuša 4 t, tuna i polanda 796 t te 12 273 t ostalih vrsta riba, glavonožaca, školjaka, rakova); preradba ribe: konzerve, konfekcionirana smrznuta riba i usoljena riba 34 705 t, riblje brašno 2754 t, riblje ulje 516 t; oko 27 000 t slatkovodne ribe (šaran, tolstolobik i amur, pastrva, som, smuđ, kečiga); gl. ribarstvene RO članice su Poslovne zajednice morskog odn. slatkovodnog ribarstva. Stočarstvo (1986): najviše svinja (7,8 mil.), ovaca (7,7 mil.) i goveda (5mil.). Turizam (1986): 22 175 783 turista (stranci 8 464 013); 111 133 132 noćenja (stranci 51 399 506); najjača turist. središta: Portorož, Umag, Poreč, Rovinj, Opatija, Mali Lošinj, Rab, Zadar, Hvar, Makarska rivijera, Dubrovačka rivijera, Herceg-Novi, Budva; znatno je razvijen nautički turizam; ugl. sva turist. središta imaju marine; specijalna RO za nautički turizam jest → Adriatic Club Yugoslavia. Glavni izvozni proizvodi: sirovine i poluproizvodi (25,6%), gotovi proizvodi za reprodukciju (21,3%), odjeća i obuća (11,7%), transportna sredstva (9%), strojevi (8,9%), hrana (5,4%), pokućstvo (3,2%), pogonsko gorivo (2,2%), lijekovi i kozmetika (1,7%). Vrijednost izvoza (1985): 10 700 mil. $ (SSSR 31,9%, Italija 9,2%, SR Njemačka 8,2%, ČSSR 4,7%, Njemačka DR 2,8%, Madžarska 2,7%, Irak 2,5%, Francuska 2,5%, Austrija 2,4%). Vrijednost uvoza (1985): 12 207mil. $ (SSSR 16,2%, SR Njemačka 13%, Italija 8,4%, Irak 6,9%, SAD 6,4%, ČSSR 4,7%, Libija 4,3%, Austrija 3,2%, Njemačka DR 3,1%, Francuska 3,1%). Preko J. vode značajne komunikacije, koje spajaju z i srednju Evropu sa Sredozemljem i Afrikom, Bliskim istokom i uopće Azijom; prometna mreža (1985): 9283 km željezničkih pruga (oko 32% elektrificirano), 117 744 km cesta (asfaltirano 56,9%) i 2412,6 km unutrašnjih plovnih putova (1748,5 km riječnih i 664,1 km kanalskih). Aerodromi: Beograd (Surčin), Zagreb (Pleso), Ljubljana (Brnik), Sarajevo, Titograd, Skoplje, Priština (Slatina), Maribor, Pula, Rijeka (otok Krk), Mali Lošinj, Zadar, Split, Dubrovnik, Mostar, Tivat, Ohrid, Niš. Gl. luke: Koper, Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Kardeljevo (Ploče), Dubrovnik, Bar. Ukupan god. lučki promet (1985): 35 587 000 t tereta; ukrcaj 7 735 000 t, iskrcaj 22 762 000 t, tranzit 5 090 000 t. Gl. pristaništa na unutrašnjim plovnim putovima: Beograd, Apatin, Bosanski Brod, Brčko, Elemir, Kovin, Novi Sad, Osijek, Pančevo, Prahovo, Senta, Sisak, Slavonski Samac, Smederevo, Sremska Mitrovica, Sremska Raca, Vukovar, Županja; ukupan godišnji pristanišni promet (1985): 38 595 000 t; ukrcaj 18 909 000 t, iskrcaj 19 686 t. Trgovačka flota (1986): 490 brodova (većih od 100 brt) s ukupno 2 872 613 brt (8 129 495 m³); struktura: 25 tankera za naftu (308 214 brt), 65 BC-brodova (1 182 146 brt), 229 brodova za generalni teret (1 251 910 brt), 3 putničko-teretna broda (2081 brt), 5 kontejnerskih brodova (49 329 brt), 1 brod tvornica za preradbu ribe (113 brt), 18 ribar, brodova (2240 brt), 94 FP-broda (55 792 brt), 34 tegljača (13 051 brt), 2 jaružala (1830 brt), 1 brod za stoku (1592 brt), 2 istraživačka broda (331 brt), 1 ledolomac (159 brt) i 10 netrg. brod .va (2861 brt). Gl. brodarske RO članice su → Poslovne zajednice pom. brodara Jugoslavije. Riječno i jezersko brodarstvo (1985): 1179 plovila s ukupno 723 663 dwt, 3367 putn. mjesta i 113653 kW; struktura: 30 putn. brodova (3367 putn. mjesta, 723 663 dwt, 113 653 kW); 56 potiskivača (44 466 kW; 221 tegljač, 39 639 kW); 70 motor, teretnjaka (59 673 dwt; 21 593 kW), 24 kombinirane tegljenice (19 202 dwt); 247 potisnica (297 792 dwt); 44 potisnice tankera (64 505 dwt); 354 tegljenice (194 055 dwt); 81 tank-tegljenica (76 678 dwt); 41 drvarica (4520 dwt). Flota RM JNA (1986): 7 podmornica, 3 velika p. br. (1 u gradnji), 4 kor. (9), 16 rak. č., 15 t. č., 17 p. br., 10 p.c., 4 lovca mina, 10 m-1., oko 34 des. plovila; ukupno oko 13 000 ljudi (1500 oficira); mora. zrakoplovstvo: oko 15 he.; baze: Lora (Split, ratna luka), Pula, Šibenik, Kardeljevo, Boka kotorska. Zaštitu drž. granice na moru i teritorijalnim vodama provode jedinice Vojnopomorske oblasti, a na unutrašnjim plovnim putovima Riječna ratna flotila; ostali subjekti zaštite organi su društveno-polit. organizacija (SUP, lučke kapetanije odn. kapetanije pristaništa, carina). – Počeci povijesti slov. naroda vezani su uz oslobođenje alpskih Slavena od avarske vlasti i njihovo pridruženje slav. plemenskom savezu (Samo, 7. st.), nakon čijeg se raspada održala Kneževina Karantanija. Pošto je ona u 8. st. došla pod franačku vlast, Slovenci su živjeli u njem. pa habsburškoj državi; razvoj pokrajina Kranjske, Štajerske, Koruške i Gorice; uzmak nac. granice u Koruškoj i Štajerskoj; njem. kolonizacija, feudalizacija, razvoj gradova; pogoršanje položaja seljaka rezultira u pobunama (15-18. st.). U doba reformacije postavljeni su temelji formiranju slov. naroda, izgradnji knjiž. jezika i kulture (P. Trubar, 16. st.). Ekon. razvitak u 18. st. i prosvjetiteljske reforme koje su, pogotovo u svezi s nastavnim jezikom u osnovnoj školi, istaknule problem jezične povezanosti Slovenaca, potaknuli su zahtjeve za nar. povezivanjem i kult. napretkom; društvene i upravne promjene za kratkotrajne franc. vlasti (Ilirske provincije) i revolucionarne ideje utjecale su na nar. preporod (V. Vodnik, F. Prešeren); revolucija 1848. potaknula je pojavu polit, programa, u kojima se, kao i na kasnijim masovnim skupovima, tražila sjedinjena Slovenija, ravnopravnost slov. jezika s njemačkim, obrana od germanizacije. U nac. borbi Slovenci su se sve više povezivali s ostalim južnim Slavenima, s kojima su se sjedinili nakon I svj. rata (oko 400 000 Slovenaca ostalo je u Italiji a oko 90 000 u Austriji). – Unutrašnjom izgradnjom kroz društvene promjene nakon doseobe i u sukobima s Francima, Venecijom, Bizantom i Bugarskom (Ljudevit Posavski, Mislav, Trpimir, Domagoj) u 9. st. osamostalila se hrv. država; za Branimira nezavisna (879; danak dalm. gradova i Venecije); pod Tomislavom (kralj od oko 925) suzbijeni su Madžari i sjedinjeno područje od Drave do mora (jaka flota; sukobi s Venecijom za posjed istočnojadranske obale od kraja 10. st. do 15. st.). U 11. st. Hrvatska je ojačala (Stjepan I, Petar Krešimir IV, Zvonimir), ali je nakon izumrća nar. dinastije Trpimirovića priznala 1102. Arpadoviće za vladare i ušla u personalnu uniju s Ugarskom. Tatarska provala 1241-42. potaknula je osnivanje slobodnih kraljevskih gradova (Zagreb 1242, poslije hrv. gl. grad) i ubrzala feudalizaciju (Frankapani, Šubići i dr. feud. rodovi). Ban Pavao Subić zavladao je Hrvatskom i Bosnom i pomogao do prijestolja Anžuvincima (1301), koji su slomili feud. partikularizam i 1358. pobjedom nad Venecijom uspostavili cjelokupnost Hrvatske (otada se → Dubrovačka Republika samostalno razvija). Mlet. učvršćenje u Istri i Dalmaciji (1420-1797) i tur. najezda (poraz na Krbavskom polju 1493) pridonijeli su razbijanju hrv. etničkog područja, smanjenju hrv. države na »ostatke ostataka« i izboru Habsburgovaca za hrv. kraljeve (1527), što nije bitno pojačalo obrambenu moć, a uvuklo je Hrvatsku u bečku politiku (centralizacija, germanizacija; izdvajanje Vojne krajine ispod vlasti bana i Sabora). Tur. pritisak i težak položaj uzroci su seljačke bune 1573. Nakon tur. poraza pod Siskom 1593. zemlja se postepeno oslobađa. Bečki apsolutizam prouzrokovao je zrinsko-frankapansku urotu (1671), izraz težnje za što potpunijom polit, samostalnošću. U otporu prosvijećenom apsolutizmu bečkog dvora hrv. se plemstvo približilo ugarskom i uzakonilo 1790. upravnu i financijsku ovisnost o Ugarskoj. Nakon Napoleonovih ratova (Ilirske provincije) Istra, Dalmacija, Dubrovnik i Boka došle su pod Austriju; popuštanju plemstva madž. pritisku oduprlo se građanstvo u Ilirskom pokretu, široko južnosl. zasnovanom (Lj. Gaj, J. Draskovic i dr.); 1848. formulirani su i polit, zahtjevi: nezavisnost, sjedinjenje Dalmacije, Istre i Vojne krajine s Hrvatskom, građanske slobode; otpor madž. šovinizmu doveo je do rata koji je bio i rat protiv madž. revolucije (J. Jelačić). Nezadovoljstvo državnopravnim položajem (Hrvatsko-ugarska nagodba 1868) u dualističkoj Austro-Ugarskoj i traženje rješenja: protunagodbena politika Narodne stranke (J.J.’ Strossmayer, F. Rački) i Stranke prava (A. Starčević, E. Kvaternik), otpor režimu bana K. Khuena-Héderváryja (nar. pokret 1903), širenje hrv. nar. preporoda, napose u Dalmaciji i Istri, politika »novog kursa« (A. Trumbić, F. Šupilo); to su karakteristike hrv. polit, prilika do I svj. r., nakon kojega je Hrvatska ušla u zajedničku jugosl. državu. – Prvotno bos. područje oko gornjeg toka rijeke Bosne povremeno je potpadalo pod vlast susjednih država; u 12. st., priznavajući hrv.-ug. vlast, to se područje razvija u sve samostalniju banovinu (ban Kulin; Crkva bosanska); nakon vladavine hrv. velikaša Šubića, Stjepan Kotromanić (1322-53) i Tvrtko I (1353-91; kralj 1377) proširili su bos. državu do Drine i Save te na zapadu u Hrvatskoj do mora. Za Tvrtkovih nasljednika zemlja se feudalizira (Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić), slabi u krizama i sukobima te najposlije pada pod tur. vlast. (1463; Hercegovina 1482); pučanstvo se dobrim dijelom islamizira. Težak položaj kmetova izazvao je u 19. st. više buna, koje kulminiraju u ustanku 1875-78; nakon toga na Berlinskom kongresu priznato je pravo Austrougarskoj da okupira BiH; 1908. ona ih je i anektirala. Balkanski ratovi revolucionirali su raspoloženje, osobito omladine (Mlada Bosna), iz čijih su redova i atentatori na austr. prestolonasljednika Franju Ferdinanda (28. 6. 1914. u Sarajevu). – Kako je prvotna srp. država Raška (oko Lima, gornje Drine, Ibra i Zap. Morave) bila na prostoru kojim su htjeli zavladati i Bizant i Bugarska, Srbija se s njima sukobIjivala i potpadala pod njihovu vlast (10-11. st.; u dr. pol. 11. st. došla je i pod Duklju). Biz. utjecaja oslobodio ju je Nemanja (1170-96); njegov sin Stefan primio je kraljevsku krunu od pape, a drugi sin, monah Sava, izborio je autokefalnost srp. crkve. S kraljem Milutinom (1282-1321) počinje ekspanzija srp. države, koja je na vrhuncu za cara Dušana (1331-55), koji je granice pomaknuo do Korintskog zaljeva; feud. društvo i drž. organizacija postižu punu zrelost (Dušanov zakonik). Poslije država slabi i najposlije podliježe tur. osvajačima (poraz na Kosovu polju 1389. i pad Despotovine 1459). Bježanjem i tur. kolonizacijom srp. pučanstvo se širilo u j Ugarskoj, Bosni i Hrvatskoj, a akcijama austr. voj. vlasti i u Vojnoj krajini. Sa slabljenjem Turskog Carstva i jačanjem tur. pritiska jačao je otpor (hajduci, bune, sudjelovanje u protutur. ratovima kršć. država u 17. i 18. st., što je dovelo do većih seoba iz Srbije). Janjičarska nasilja u Beogradskom pašaluku dovela su 1804. do I srp. ustanka (Karađorđe Petrović), koji su, nakon početnih uspjeha, Turci 1813. slomili. Za II srp. ustanka (1815; Miloš Obrenović) stečena je autonomija, koju je – proširenu i stvarnu – priznao sultan (1830). Unatoč unutrašnjim sukobima i promjenama dinastija Obrenovića i Karađorđe vica, srp. se država izgrađivala i kult. napredovala (V. Stefanović Karadzic). U ratu protiv Turske za bos.-herc. ustanka, Srbija je 1876. bila poražena, ali je nakon ulaska Rusije u rat oslobodila područje oko Niša, Pirota, Leskovca i Vranja te na Berlinskom kongresu 1878. stekla punu nezavisnost. Razvitak Srbije (1882. kraljevina) otada obilježuju ekon. napredak, oslon na Austro-Ugarsku, poraz u ratu protiv Bugarske (1885-86), unutrašnji sukobi (Timočka buna 1883, ustavne borbe), napredak radničkog pokreta i socijalističke misli (S. Marković, D. Tucović). God. 1903. zbačeni su Obrenovići i na prijestolje je doveden Petar Karađorđević, koji je obnovio parlamentarizam i napustio orijentaciju prema Austro-Ugarskoj, što je dovelo do napetosti, osobito za austroug. aneksije BiH (1908). U savezu s Crnom Gorom, Bugarskom i Grčkom Srbija je porazila Tursku, a sukob zbog podjele osvojenoga doveo je do bug. napada, srp. pobjede i proširenja u Makedoniji (balkanski ratovi 1912-13). Sarajevski atentat 1914. Austrougarska je iskoristila da navijesti rat Srbiji; nakon početnih uspjeha srp. je vojska poražena 1915 (povlačenje preko Albanije na Krf; solunska fronta); zajedno sa savezničkom vojskom i jugosl. dobrovoljcima srp. vojska oslobodila je 1918. Srbiju, koja je ušla u novu jugosl. državu. – Temelje samostalnoj Zeti (prije Duklja) udario je Stefan Vojislav (od 1031. oslobađa je biz. vlasti); proširili su je u 11. st. Mihailo i Bodin, koji je vladao još Raškom, Bosnom, Trebinjem i Humom. Od 1189. do 1355. u sastavu je Raške. Za slabljenja Srpskog Carstva u Zeti se osamostaljuju Balšići pa Crnojevići, koji su naposljetku priznali tur. vlast. Već potkraj 16. i na poč. 17. st. razvija se crnogorska autonomija; nakon dugotrajnih protutur. borba Crna Gora se, pod cetinjskim vladikama i s osloncem na Rusiju, osamostalila u 18. st. Usporedo s procesom emancipacije od Turaka teklo je učvršćivanje drž. vlasti i lomljenje plemenskog separatizma, osobito za vladikâ Petra I i Petra II Petrovića Njegoša (1782-1851). Njihov nasljednik Danilo uspostavio je svjetovnu vlast (kneževinu) i organizirao drž. upravu. Nakon pobjede nad tur. vojskom 1858. Crna Gora je stekla međunar. priznate granice prema Turskoj, ali je tek nakon protutur. ratova (1862-63. i 1876-78) na Berlinskom kongresu bila priznata nezavisnom državom. Knez Nikola I Petrović (1860-1918) učvrstio je centralnu drž. vlast, uveo osobni režim, proglasio Crnu Goru kraljevinom (1910) i u balkanskim ratovima proširio granice prema Novom Pazaru i Metohiji. U I svj. r. Crna Gora se borila na strani Srbije i bila okupirana (1915); 1918. Nar. skupština zbacila je dinastiju Petrovića i proglasila sjedinjenje sa Srbijom i ostalim jugosl. zemljama. – Među makedonskim Slavenima, koji su od 7. st. potpadali pod biz. i bug. vlast, Metodijevi učenici (Kliment i dr.) učvrstili su kršćanstvo, a mak. jezik postao je jezikom srednjovjekovne crkvenoslav. pismenosti. U protubiz. ustanku Samuilo (976-1014) oslobodio je Makedonce i osvojio Tesaliju, Epir, dio Albanije, s Bugarsku, Rašku, Duklju, Bosnu i Zahumlje (Samuilovo carstvo). Poslije su Makedonci potpadali pod vlast Bizanta, Epira, Bugarske i Srbije, a u dr. pol. 14. st. njima su zavladali Turci (više ustanaka, osobito Karpošev 1689-90). U prvoj pol. 19. st. počinje nac. preporod (borba za jezik, otpor velikogrč. politici Grčke patrijaršije; braća Miladinov, P. Zografski i dr.). Sazrijevanje oslobodilačkog pokreta izrazilo se u neuspjelim ustancima 1876, 1878. i 1880-81. te u osnivanju Vnatrešne makedonsko-odrinske revolucionarne organizacije (VMRO; 1893), koja se borila za makedonsku autonomiju (G. Delčev); kao oruđe bug. dvora osnovan je 1895. Vrhovni mak. komitet; na poticaj njegovih ljudi u VMRO izbio je nedovoljno pripravljen Ilindenski ustanak (1903), koji su Turci okrutno ugušili. Težnje balkanskih monarhija da zavladaju Makedonijom dovele su nakon balkanskih ratova do njezine podjele: Srbiji je pripala Vardarska, Grčkoj Egejska a Bugarskoj Pirinska M.; podjelu je pratila denacionalizacijska politika, a sankcionirao ju je ugovor u Neuillyju (1919). – Prvi svj. rat ubrzao je okupljanje južnosl. naroda; istaknuti polit, predstavnici Hrvata (F. Šupilo, A. Trumbić i dr.), Slovenaca i Srba iz Austro-Ugarske osnovali su 1915. u emigraciji Jugoslavenski odbor. Oslobođenje Slovenaca, Hrvata i Srba od austroug. vlasti bilo je i rat. cilj srp. vlade, ali je ona (pod vodstvom N. Pašića) shvaćala sjedinjenje južnosl. naroda kao stvaranje Velike Srbije, što je dovelo do sukoba s Odborom. Slom carističkog režima u Rusiji (1917), na čiju je pomoć Pašić računao, nagnala ga je na sporazum s Odborom. Krfskom deklaracijom bilo je zamišljeno da se nova država utemelji na samoodređenju naroda, da bude ustavna i parlamentarna monarhija. Razvoj rat. prilika i revolucioniranje masa u zemlji (Ustanak mornara u Boki kotorskoj, Zeleni kadar) poticali su sjediniteljsku akciju; u oktobru 1918. osnovano je u Zagrebu Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, a 29. 10. Hrvatski sabor proglasio je nezavisnost hrv. zemalja i pristupanje u novu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba (južnoslavenski narodi bivše Austro-Ugarske Monarhije). J. je utemeljena 1.12.1918. proglašenjem sjedinjenja Kraljevine Srbije, Kraljevine Crne Gore te Države Slovenaca, Hrvata i Srba u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija). Nova država bila je, međutim, centralistička i unitaristička monarhija pod dinastijom Karađorđevića; na izborima za Ustavotvornu skupštinu centralistički je blok dobio nešto više glasova, KPJ dobila je oko 200 000 (potkraj 1920. vlada je Obznanom zabranila rad organizacija KPJ te 1921. Zakonom o zaštiti države poništila komunističke mandate i pooštrila odredbe Obznane), a Radićeva Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) 270 000 glasova. Bez zastupnika tih stranaka prihvaćen je 1921. centralistički Vidovdanski ustav. U prilikama općenite ekon. zaostalosti, polit, nestabilnosti, socijalne i nac. obespravljenosti (Crnogorci, Makedonci i Muslimani nisu ni formalno bili priznati kao narodi), nasilja i sukoba, u Skupštini je 1928. izvršen atentat na hrv. zastupnike (od posljedica je umro S. Radić). Hegemonistički režim je izlaz iz krize našao u šestojanuarskoj diktaturi kralja Aleksandra (6. 1. 1929): ukinut je ustav, raspuštena Skupština, zabranjen rad polit, strankama, zemlja podijeljena na 9 banovina, uveden policijski režim. Gl. meta diktature bila je KPJ. Porast nezadovoljstva i otpora nagnali su kralja da donese oktroirani ustav 1931, ali je vlast ostala koncentrirana u kraljevim rukama; u vanjskoj politici ona se oslanjala na Francusku i V. Britaniju. Nakon ubojstva kralja Aleksandra (Marseille, 1934), koje su organizirale ustaše Ante Pavelića uz pomoć Mussolinijevih i nacističkih agenata, u ime maloljetnoga nasljednika Petra II vladalo je Namjesništvo na čelu s knezom Pavlom Karađorđevićem. Izbori 1935. pokazali su jačanje Udružene (hrv. i srp.) opozicije (na čelu V. Maček, predsjednik HSS). Predsjednik vlade M. Stojadinović počeo je vanjsku politiku povezivati s fašističkim osovinskim silama. Nakon izbora 1938. sastav je vlade povjeren D. Cvetkoviću s tim da počne rješavati hrv. pitanje. Uoči samoga rata, pregovori Cvetkovića i Mačeka završeni su 1939. sporazumom srp. i hrv. buržoazije (formirana je Banovina Hrvatska, u kojoj nesmetano djeluju proustaški petokolonaši i jača represija protiv radničkog pokreta). Budući da je bila izložena sve jačem pritisku Osovine, jugosl. je vlada pristupila Trojnom paktu (25. 3. 1941); to je dovelo do drž. udara anglofilskih oficira, proglašenja Petra II kraljem i masovnih demonstracija (27. 3) na inicijativu KPJ. Hitler je odgovorio ratom (6. 4), a njemu su se pridružile Italija, Madžarska i Bugarska. Kako je bila oslabljena unutrašnjim suprotnostima, korupcijom (nespremna vojska) i djelovanjem petokolonaša, J. je ubrzo kapitulirala, bila okupirana i podijeljena. Velike dijelove anektirale su Njemačka, Italija, Madžarska i Bugarska; na preostalom području Srbije stvoren je kvislinški režim M. Nedića, a u okupatorskoj tvorevini NDH na vlast su dovedeni Pavelić i ustaše, koji su uveli teror (progoni i pokolji Srba, Židova i Hrvata anifašista). U općem rasulu KPJ okupila je jugosl. narode i povela ih u NOR za oslobođenje i novu drž. zajednicu. CK KPJ na čelu s J. Brozom-Titom 10. 4. 1941. donio je proglas o nastavljanju borbe protiv okupatora; CK KPJ u maju 1941. donio je odluku o neposrednim pripremama za oružanu borbu protiv okupatora i o formiranju vojnih komiteta pri partijskim rukovodstvima. Vojni komitet CK KPJ preimenovan je u Glavni štab NOPOJ, a J. Broz-Tito postaje komandant (27. 6. 1941). Poziv Politbiroa CK (4. 7) za otpočinjanje oružane borbe prihvaćen je u cijeloj Jugoslaviji (→ Narodnooslobodilački rat na Jadranu). Ubrzo su stvoreni slobodni teritoriji u Srbiji (Užička republika), BiH i Hrvatskoj (Lika) te drugdje, a u gradovima KPJ i SKOJ organiziraju mnoge oružane akcije. Izbjeglička kraljevska vlada u Londonu forsira organiziranje svoje vojske u zemlji pod zapovjedništvom četnika s D. Mihailovičem na čelu kako bi se onemogućilo širenje NOB-a pod vodstvom KPJ. Četnici su u suradnji s njem. i tal. okupatorima napadali partizanske baze u Srbiji te uništavali cijela hrv. i musi. naselja u BiH, raspirujući, kao i ustaše, bratoubilačku klanje koje je poticao okupator. U takvoj je situaciji rastao ugled KPJ, jedine snage sposobne da organizira opći nar. ustanak i povede narode u borbu za nac. i socijalno oslobođenje. Prerastanje ustanka u socijalističku revoluciju očitovalo se jačanjem NOVJ i NOP-a uopće te uspostavljanjem nar. vlasti na oslobođenom teritoriju (narodnooslobodilački odbori). Ofenzive protiv NOVJ i okupatorski i kvislinški teror nad stanovništvom nisu mogli razbiti partizansku vojsku ni slomiti NOP. Potkraj 1942. već je bilo 8 divizija i 2 korpusa NOVJ, a proleterske su divizije oslobodile gotovo cijelu središnju Bosnu. Oslobođeni je teritorij obuhvaćao više od petine Jugoslavije. U Bihaću je 26. i 27. 11. na inicijativu CK KPJ i VŠ osnovan AVNOJ, najviše polit, predstavništvo. Ni nove neprijateljske ofenzive 1943. nisu dale ploda, a bitke na Neretvi i Sutjesci postale su epopeja NOR-a. Uspjesi NOB privukli su pozornost Saveznika na jugosl. ratište koje je vezivalo tridesetak osovinskih divizija i znatne kvislinške snage; u maju 1943. Britanci šalju u VŠ svoju vojnu misiju. Nakon tal. kapitulacije, jačanja NOVJ (oko 300 000 vojnika) i širenja slobodnog teritorija, u Jajcu je 29. 11. 1943. održano II zasjedanje AVNOJ-a; stvorena je nova drž. organizacija na demokratskim i federativnim načelima i osnovan Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), privremena vlada nove J. na čelu s maršalom Titom. God. 1944. osujećeni su posljednji njem. napadi (u maju desant na Drvar), a VŠ NOV i POJ, CK KPJ, AVNOJ preselili su na Vis. Do septembra većim je dijelom oslobođena Srbija, a u sporazumu s NKOJ sovjetska je armija sudjelovala u oslobađanju Beograda. Do kraja 1944. oslobođena je cijela Srbija, Makedonija, Crna Gora i Dalmacija. Na poč. 1945. formirane su I, II i III pa IV armija, a NOVJ postala je Jugoslavenska armija (→ Jugoslavenska narodna armija). U završnim operacijama za oslobođenje zemlje do sredine maja oslobođeni su cijela J., Istra, SIov. primorje i Trst. Ustavotvorna skupština proglasila je 29. 11. 1945. Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (FNRJ) i donijela 31. 1. 1946. Ustav (republike su svoje ustave donijele 1946-47). Proces socijalno-ekon. revolucije iz NOR-a ušao je u novu fazu. Buržoazija, kompromitirana suradnjom s okupatorima, lišena je ekon. pozicija; banke, industrija i strani kapital nacionalizirani su, veleposjed je ukinut provedbom agrarne reforme. U prvom poratnom razdoblju vlasništvo je bilo oblik društvene, socijalističke imovine. Država, preko svojih ustanova i organa, koji rade pod rukovodstvom KPJ, upravlja ekon., polit, i kult. životom zemlje. U kritiku administrativno-centralističkog sistema ušlo se nakon stečenih vlastitih iskustava i osobito nakon neuspjeloga pokušaja Staljina da 1948. nametne Jugoslaviji svoj diktat i podredi nezavisnost i interese jugosl. naroda ciljevima svoje politike (odnosi sa SSSR-om normalizirali su se potpisivanjem Beogradske deklaracije 1955. i Moskovske izjave 1956). Prvi korak prevladavanj a centralističko-administrativnog sistema učinjen je Zakonom o upravljanju privrednim poduzećima od strane radnih kolektiva (1950). Prijelaz u bitno novu fazu socijalističke izgradnje, u kojoj društveno upravljanje sredstvima za proizvodnju treba da ostvaruju neposredni proizvođači, očitovao se u formiranju Vijeća proizvođača (1952) i drugim mjerama; razvitak samoupravnoga socijalističkog sistema dobio je svoj zakonski odraz u Ustavu 1963; njime je proglašena SFRJ, a društveno samoupravljanje postaje osnovom društveno-polit. uređenja. Proces decentralizacije pojačan je 1965, kada je počelo provođenje ekon. i društvene reforme; to se odrazilo u povećanoj ulozi radnih organizacija, komuna i republika. Ustavnom reformom (1971) i Ustavom (1974) smanjena je ekon. i polit, moć federalne drž. strukture, a ojačana moć republika i pokrajina. Cjelokupan ekon. i polit, sistem, izgrađivan od donošenja Zakona o udruženom radu (1976), temelji se na ideji da dohodak pripada isključivo OOUR-ima, koji su, zajedno s MZ, osnova polit, sistema zasnovanog na delegatskom principu. Početkom 70-ih godina spriječeni su demokratski procesi (ocijenjeni kao nacionalizam, liberalizam, tehnokratizam); u cjelokupnom unutrašnjem razvoju SFRJ težište je na izgradnji sistema samoupravljanja i ostvarenju ravnopravnih odnosa jugosl. naroda i narodnosti. Vanjska politika SFRJ polazi od uvjerenja da su miroljubiva koegzistencija i aktivna suradnja ravnopravnih država i naroda, bez obzira na razlike u njihovu društvenom uređenju, neophodan uvjet mira i društvenog napretka u svijetu. SFRJ zasniva svoje međunar. odnose na načelima poštovanja suverenosti i ravnopravnosti, nemiješanja u unutrašnje poslove drugih zemalja i rješavanja međunar. sporova mirnim putem. Ostajući izvan vojno-polit. saveza velikih sila, SFRJ prihvatila je suradnju na načelima ravnopravnosti sa svim zemljama i odlučno je odbijala sve pritiske, sračunate na miješanje u njezine unutrašnje poslove. Takva načelna politika pridonijela je uspješnu razvijanju odnosa SFRJ sa svim zemljama, uključujući i sve velesile, njezinu golemu ugledu i utjecaju u međunar. odnosima. Početak aktivnosti nesvrstanih zemalja vezan je za brijunski sastanak Tita, Nasera i Nehrua (1956); prvi skup osnivačâ nesvrstanosti (Tito, Naser, Nehru, Nkrumah i Sukarno) održan je 1960. u jugosl. misiji pri UN u New Yorku, a prva (1961) i deveta (1989) konferencija šefova država i vladâ nesvrstanih zemalja održana je u Beogradu. Prekidom 14. izvanrednog kongresa SKJ (poč. 1990) praktički je srušen sustav jednostranačke vlasti. Amandmanima na savezni Ustav iz 1974. i republičke ustave omogućeni su višestranački izbori u čitavoj Jugoslaviji i dogovor o njezinom budućem ustrojstvu.